Iako je Istražuj dosta dobro opisao rad dr.Hamera, tražeći više, naletih na ovaj pdf fil (možda upravo zato nije pospremljen sa interneta), pa da ga podjelim sa vama...
NJEMAČKA NOVA MEDICINA® (GNM)
Nova medicinska paradigma
Caroline Markolin, dr. sc.
UVOD
Dana 18. kolovoza 1978., dr. Ryke Geerd Hamer, M.D., tadašnji šef interne medicine onkološke klinike na Sveučilištu u Münchenu u Njemačkoj, dobio je šokantnu vijest da je njegov sin Dirk tesko ranjen. Dirk je umro u prosincu 1978. Nekoliko mjeseci kasnije, Dr. Hamer je dijagnosticiran rak testisa. Budući da nikada prije nije bio ozbiljno bolestan, odmah je predpostavio da razvoj bolesti, njegov rak, bi mogao biti izravna posljedica tragičnog gubitka njegova sina.
Dirkova smrt i njegovo vlastito iskustvo s rakom motivirali su dr. Hamer da ispita povijest svojih pacijenata oboljelih od raka. Ubrzo je otkrio da su svi, kao i on, prošli iznimno stresne epizode prije razvoja raka. Promatranje psihe –u kontekst tijela nije bio osobito iznenađujući. Brojne su studije već pokazale da je raku i drugim bolestima često prethodio traumatski događaj. Ali Dr. Hamer je napravio daljnji, važan korak u svom istraživanju. Slijedeći hipotezu da se svim tjelesnim događajima upravlja iz mozga, analizirao je rendgenske snimke mozgova svojih pacijenata i usporedio ih s njihovim zdravstvenim kartonima. Dr.Hamer je otkrio da se svaka bolest — ne samo rak! – kontrolira iz svog posebnog mjesta u mozgu i povezan je s vrlo specifičnim, prepoznatljivim 'konfliktnim šokom'.
Dr. Hamer je svoja otkrića nazvao "Pet bioloških zakona nove medicine", jer ovi zakoni, koji se mogu primijeniti na slučaj svakog pacijenta, nude potpuno novo razumijevanje uzroka, razvoj i prirodni proces izlječenja bolesti. (Kao odgovor na sve veći broj lažnih prezentacije svojih otkrića i radi očuvanja i cjelovitosti kao i autentičnosti njegovog znanstvenog rada, Dr. Hamer je sada zakonski zaštitio svoj istraživački materijal pod imenom German New Medicine® (GNM). Izraz "Nova medicina" nije mogao dobiti međunarodnu zaštitu autorskih prava).
Godine 1981. predstavlja svoja otkrića Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Tübingenu kao profesorski rad. No sve do danas, sveučilište je odbijalo testirati dr. Hamerovo istraživanje unatoč zakonskoj obvezi da to učini. Ovo je slučaj bez presedana u povijesti sveučilišta.
Isto tako, službena medicina odbija prihvatiti njegova otkrića iako su provjerena na 30-ak znanstvenih ispitivanja neovisnih liječnika i stručnih instituta.
Ubrzo nakon što je Dr. Hamer iznio svoju tezu, dobio je ultimatum ili da se ogradi od svojih otkrića ili će mu se uskrati obnova ugovora na sveučilišnoj klinici. Godine 1986. Dr. Hamer je oduzeta liječnička licenca, na temelju njegovog odbijanja rada u skladu s načelima standardne medicine i unatoč činjenici da njegov znanstveni rad nikada nije izveden pred lice pravde, a još manje opovrgnut. Pa ipak, bio je odlučan da nastavi svoj rad. Godine 1987. uspio je proširiti svoja otkrića na praktički sve medicinski poznate bolesti.
Dr. Hamer je optužen, proganjan i maltertiran više od 25 godina, posebno od njemackih i francuskih vlasti. Od 1997. dr. Hamer živi u egzilu u Španjolskoj gdje se nastavlja boriti za službeno priznanje svoje "Nove medicine". Ali sve dok Medicinski fakultet na Sveučilištu u Tübingenu održava svoju taktiku odgađanja, pacijentima u cijelom svijetu je uskraćena dobrobit Dr. Hamerova revolucionarna otkrića.
PORIJEKLO BOLESTI U MOZGU
Dr. Hamer je utvrdio da je “svaka bolest uzrokovana konfliktnim šokom koji pogađa potpuno nespremnog pojedinca”. (Prvi biološki zakon). U čast svog sina Dirka, nazvao je taj potpuno neočekivani i stresni događaj "Dirk Hamerov sindrom" ili DHS. Gledano s psihološkog stajališta, DHS je krajnje osoban incident uvjetovan našim prošlim iskustvima, našom ranjivosti, našom individualnom percepcijom, našim vrijednostima i uvjerenjima. Međutim, DHS nije čisto psihološki konflikt, već radije biološki konflikt koji se mora razumjeti u kontekstu naše evolucije.
Životinje doživljavaju te biološke konfliktne šokove u konkretnim terminima, na primjer, kroz neočekivani gubitak gnijezda ili teritorija, gubitak potomaka, odvajanje od partnera ili od jata, neočekivanom prijetnjom od gladi ili strahom od smrti. Budući da je s vremenom ljudski mozak evoluirao do figurativnog načina razmišljanja, takve biološke konflikte možemo doživjeti i u prenesenom smislu. Može li, na primjer, čovjek pretrpjeti "konflikt gubitka teritorija" kada neočekivano izgubi dom ili posao; jedan ženski "gnjezdo-konflikt" (obiteljski sukob) može biti zabrinutost za dobrobit člana obitelji; jedan sukob napuštanja može biti potaknut neočekivanim razvodom ili voznja ambulantnim autom sa upaljenom sirenom do bolnice; djeca često doživljavaju "konflikt odvajanja" kada se majka odluči vratiti na posao ili kad se roditelji rastanu.
Analizirajući tisuće snimaka kompjutorizirane tomografije (CT) u odnosu na povijest svojih pacijenata Dr. Hamer je otkrio, da u vrijeme kada se DHS desi, šok ostavlja trag na unaprijed određenom području mozga što stvara "ozljedu". Promjenu koja je vidljiva na CT snimci kao više oštrih koncentričnih prstenova. (1989., Siemens je svjedočio da to nisu greške samog aparata.)
Pri samom događaju te moždane stanice komuniciraju, prenose, šok na korelacijski organ u tijelu, koji zauzvrat odgovara određenom, -predvidljivom! - promijenom. Razlog zašto su sukobi određene vrste neraskidivo povezani s određenim područjima mozga jest da tijekom našeg razvoja, svaki dio mozga je programiran da izravno reagira na sukobe koji bi mogli ugroziti naš opstanak. Dok je “stari mozak” (moždano deblo i mali mozak) programiran s osnovnim problemima za preživljavanja koji su povezani s disanjem, hranjenjem i
reprodukcijom, "novi mozak" (cerebralni korteks i medula) je programiran za naprednije teme koje dotiču sukobe u pogledu teritorija, odvajanja, identiteta i samoomalovažavanje.
Dr. Hamerovo medicinsko istraživanje snažno je povezano sa znanošću o embrionima. Jer, u ovisnosti o tome reagira li organ na sukob rastom tumora, nekrozom (stanična smrt) ili gubitkom funkcije odluka embrionalnog ”groddbladet” (groddbladet ne znam prevesti, ali smjernice su … ektoderm, endoderm och mesoderm) iz kojeg potječe organ. (Treći biološki zakon)
GNM-ov "Ontogenetski sustav za tumore" ilustrira da su organi kontrolirani iz "starog mozga", koji potječu iz endoderma ili starog mezoderma, kao što su pluća, jetra, debelo crijevo, prostata, maternica, dermis, pleura, peritoneum, perikard, mliječne žlijezde itd. uvijek stvaraju rast stanica čim dođe do odgovarajućeg sukoba (konflikta). Tumori u tim organima razvijaju se samo tijekom aktivne faze sukoba (pokrenut od strane DHS-a).
Uzmimo za primjer rak pluća: biološki sukob povezan s rakom pluća je jedan strah-od-smrti-konflikt, jer je, iz biološke perspektive, strah od smrti izjednačen s nesposobnošću disanja. I tada počinje šok povezan sa strahom od smrti, stanice plućnih alveola, koje reguliraju disanje, odmah se razmnožavaju i u plućima se stvara tumor. Suprotno konvencionalnom stajalištu, ova proliferacija stanica u plućima nije uzaludan proces, ali ima vrlo specifičnu biološku svrhu, naime povećati kapacitet pluća i time optimizirati sposobnost organizma da preživi. Dr. Hamerove analize rendgenskih slika mozga pokazuju da svaka osoba s rakom pluća pokazuje jasan konfiguracijski oblik prstena u odgovarajućem području moždanog debla i da je svaki pacijent pretrpio neočekivani smrtni strah prije pojave raka. U većem dijelu u ispitanim slučajevima utvrđeno je da je smrtna tjeskoba potaknuta dijagnozom raka koju je osoba doživjela kao smrtnu kaznu. S obzirom na to da je pušenje u padu, ovo baca novo svjetlo na enigma porasta raka pluća (vodeći uzrok smrti) i pitanja je li samo pušenje pravi uzrok raka pluća.
Rak u mliječnoj žlijezdi je, prema Dr. Hamerovim nalazima, rezultat ”Zabrinutost konflikta” odnosa "majka/dijete" ili "partner". Ove vrste sukoba uvijek pogađaju moždano deblo (naš najstariji dio mozga) u području koje kontrolira žlijezde koje proizvode mlijeko. Žena može doživjeti jedan aneksiozni sukob u vezi s majkom/dijetetom kada je njezin potomak iznenada ozlijeđen ili ozbiljno bolestan. Tijekom faza konfliktno aktivnog stresa, stanice mliječne žlijezde se kontinuirano umnožavaju i nastaje tumor.
Biološka svrha rasta stanica je da se dijete koje pati može opskrbiti s više mlijeka i time ubrzati ozdravljenje. Svaka žena i ženka u životinjskom carstvu rođena je s ovim drevnim programom biološke reakcije.
Dr. Hamerov veliki broj proučavanih slučajeva pacijenata pokazuje da žene, čak i kada ne doje, mogu razviti tumor u mliječnim žlijezdama ako se pretjerano brinu o dobrobiti neke
voljene osobe (dijete koje je povrijeđeno, roditelj koji je bolestan ili dragi prijatelj koji je izvor brige).
Ono što je gore rečeno o raku pluća i raku dojke također je primjenjivo na sve druge vrste raka koje nastaju u moždanom deblu. Svi su potaknuti specifičnim konfliktnim šokom koji aktivira “Mindful Biološki specijalni program” (Peti biološki zakon) koji omogućuje organizmu da stavi iznad njegovih svakodnevnih funkcija i fizički riješi hitnu situaciju. Za svaku vrstu sukoba postoji relej tj mozak koji koordinira specifični biološki program.
Dok organi kontrolirani iz moždanog debla ("stari mozak") stvaraju tumorski rast tijekom konfliktno aktivne faze, suprotno vrijedi za sve organe kontrolirane iz velikog mozga (moždana kora i medula). Što se tiče embrionalnog kotiledona, to imaju svi organi i tkiva koji se kontroliraju iz velikog mozga (jajnici, testisi, kosti, limfni čvorovi, epidermis, maternica, sluznica, dušnik, srčane žile, mliječni kanali itd.) potječu iz ektoderma ili novog mezoderma. U tome trenutku kad dođe do sukoba, organsko tkivo reagira gubitkom stanica. Nekroza u
jajnicima ili testisima, osteoporoza, rak kostiju ili čir na želucu, na primjer, stanja su koja se javljaju samo kada je osoba u stanju emocionalnog stresa u vezi s tim zajednickim konfliktom. Kao što se moglo očekivati, gubitak tkiva ima biološki značaj.
Uzmimo, na primjer, tkivo unutarnje ovojnice mliječnih kanala. Budući da se tkivo u mliječnim kanalima razvilo u puno kasnijoj fazi od onih za proizvodnju mlijeka, mliječne žlijezde, ovim mlađim tkivom upravlja mlađi dio mozga, točnije cerebralni korteks.
Biološki sukob povezan s mliječnim kanalima je sukob razdvajanja, kao da je "moje dijete (ili moj partner) otrgnuto od mojih grudi". Ženka u životinjskom carstvu može doživjeti jedan
takav sukob kada njezino potomstvo bude ubijeno ili umre. Kao prirodni refleks na sukob, tkiva u mliječnim kanalima počinju da se razgradjuju. Biološka svrha gubitka tkiva je povećanje promjera u kanalima, jer kod proširenih mliječnih kanala koji se više ne moraju koristiti, mlijeko lakše otječe tako da ne dolazi do nadutosti dojke. Mozak svake žene je programiran ovim biološkim odgovorom. Budući da su ženske dojke, biološki gledano,
sinonim za njegovanje i njegu, žene mogu patiti od takvog sukoba nakon neočekivanog odvajanja od drage osobe do koje im je jako stalo. Tijekom toga u osnovi nema fizičkih simptoma u fazi aktivnog konflikta, osim u iznimnim slučajevima lakšeg ”povlačenja” prsa.
Dr. Hamer je također otkrio da, pod uvjetom da postoji rješenje sukoba, svaka bolest odvija se u dvije faze, (drugi biološki zakon). Tijekom prve, odnosno konfliktno aktivne faze, cijeli organizam je usmjeren na suočavanje sa konfliktom. Dok značajna stanična promjena ide svojim tijekom na fizičkoj razini, psiha i vegetativni autonomni sustav također se pokušavaju nositi s neočekivanom situacijom. Prebačena u stanje stresa (simpatikotonija), psiha postaje potpuno zaokupljena sadržajem konflikta. Poteškoće sa spavanjem i gubitak apetita dva su tipična simptoma. Biološki gledano, ovo je iznimno važno, jer fokus na sukob i dodatni sati budnosti nude prave uvjete za proraditi na konfliktu i pronaći rješenje. Aktivna faza konflikta također se naziva "hladna faza”. Budući da se krvne žile sužavaju pod stresom, aktivni su i tipični simptomi tijekom konflikta - hladne ruke i stopala, kao i zimica i hladan znoj. Intenzitet simptoma ovisi, naravno o opseg i intezitetu konflikta.
Ako osoba ostane u stanju intenzivnog konflikta dulje vrijeme, stanje može dobiti smrtni ishod. Ali Dr. Hamer dokazuje izvan svake sumnje da organizam nikada ne može umrijeti od samog raka. Osoba može umrijeti od mehaničkih komplikacija uzrokovanih tumorom koji, na primjer, blokira vitalni organ kao što su debelo crijevo ili žučni vodovi, ali ni na koji način stanice raka same po sebi ne mogu izazvati smrt. U njemačkoj novoj medicini, razlika između malignih i benignih karcinoma potpuno je besmislena. Riječ maligni je umjetni konstrukt (isto vrijedi i za tumorske markere) koji samo ukazuju da je aktivnost stanične reprodukcije premašila određenu proizvoljnu granicu.
Ako osoba umre tijekom aktivne faze sukoba, to je obično zbog gubitka energije, gubitka težine, gubitka sna, te emocionalne i mentalne iscrpljenosti. Često je to poražavajuća dijagnoza – rak ili negativne prognoze – „Ostalo ti je još šest mjeseci života!“ – koja ubacuje oboljele od raka i njihovu rodbinu u stanje očaja. S malo ili nimalo nade, i lišeni svoje vitalnosti, potrošeni su i konačno umiru od kaheksije (visokog stupnja mršavosti i slabosti - ö.a.), bolnog procesa koji konvencionalno liječenje raka samo ubrzava.
Ako pacijent nije podvrgnut nikakvom konvencionalnom liječenju (osobito kemoterapiji ili zračenju) GNM je uspješan 95 – 98%. Ironično, vlasti su bile te koje su to donijele ...tu zapanjujuću statistiku uspjeha dr. Hamera. Kada je uhićen jer je dao trima osobama liječničke savjete bez liječničke dozvole 1997. policija mu je oduzela medicinsku dokumentaciju koju su analizirali. Kasnije je javni tužitelj tijekom suđenja bio prisiljen priznati da nakon pet godina 6.000 od 6500 pacijenata, uglavnom s terminalnim rakom, još živi. Uz konvencionalno liječenje su brojke često upravo suprotne. Prema epidemiologu i biostatističaru dr. Ulrich Abel (Njemačka), “Stopa uspjeha za većinu kemoterapija je zastrašujuća... Ne postoje znanstveni dokazi za njihovu sposobnost produljenja života za bolesnike oboljele od najčešćih organskih karcinoma. Kemoterapija za zloćudni rak koji je previše napredovao za operaciju, što odgovara oko 80% svih slučajeva raka, znanstvena je pustoš" (The Lancet, 1991.).
TIJELO SE SAMO LIJEČI
Rješenje konflikta označava početak druge faze biološkog programa. Naši osjećaji i naš organizam odmah prelazi u način iscjeljivanja potpomognut prelaskom vegetativnog sustava na vagotoniju (stanje mirovanja). Tijekom faze ozdravljenja apetit se vraća, ali smo jako umorni (možda se čak ne možemo ustati iz kreveta). Neophodan je odmor i opskrba organizma hranjivim tvarima dok se tijelo pokušava ozdraviti. Druga faza se naziva i "topla faza", jer se krvne žile šire tijekom vagotonije, što dovodi do toplih ruku, toplih stopala i tople kože.
Rješenjem konflikta dolazi i do trenutne promjene na razini organa. Rast stanica (rast tumora kontroliran iz starog mozga) ili nekroza stanica (gubitak tkiva kontroliran iz novog mozga) odmah prestaje i započinje odgovarajući proces popravka. U području gdje su stanice umrle (nekroza stanica) tijekom aktivne faze konflikta, sada se počinje odvijati rekonstrukcija i nadopunjavanje novim stanicama. Ovaj je proces obično popraćen potencijalno bolnom oteklinom, stvorenim edemom koji štiti tkivo dok traje lijećenje.
Druge vrste simptoma ozdravljenja mogu biti preosjetljivost, svrbež, grčevi (ako je mišićno tkivo zahvaćeno) i upale. Primjeri "bolesti" koje se javljaju samo u fazi ozdravljenja su: neke kožne bolesti, hemoroidi, laringitis, bronhitis, artritis, angina, problemi s mjehurom ili bubrezima, neke bolesti jetre i infekcije (vidi dolje).
Na temelju promatranja razmnožavanja stanica (mitoza) i standardne razlike između "benignih" i "malignih" tumora, konvencionalna medicina tumači prirodnu proizvodnju stanica u liječenju tkiva kao maligno. Unutar GNM razlikujemo dvije vrste tumora. Ali tumori se dijele na dobre i loše, nego se, umjesto toga, klasificiraju prema vrsti tkiva i dijelu mozga iz kojeg potječu i iz kojeg se kontroliraju. Postoje tumori koji se razvijaju samo tijekom konfliktno aktivne faze (tumori pluća, tumori jetre, tumori maternice, tumori prostate itd.)
i, obrnuto, oni koji su rezultat prirodnog procesa popravka. Slično raku koji je kontroliran iz starog mozga, rast tumora nije ni slučajan ni besmislen, jer rast stanica prestaje čim tkivo zacijeli. Rak testisa, rak jajnika, limfom, non-Hodgkins limfom, razne vrste sarkoma, karcinom dušnika i rak vrata maternice su svi ljekovite prirode i isključivo su pojave u fazi ljećenja. Pod uvjetom da se proces ozdravljenja ne prekida lijekovima ili povratkom u konflikt, ovi će se tumori razgraditi na kraju faze ozdravljenja.
Drugi tip raka dojke, duktalni karcinom in situ (DCIS) (rak mliječnih kanala) također spadaju u ovu kategoriju. Dok je rak mliječne žlijezde pokazatelj da je žena u aktivnoj fazi anksioznog sukoba, interduktalni karcinom je pozitivan znak da je sukob razdvajanja ("otrgnut s mojih grudi") riješen. Žena ne dobija rak bez razloga! Takodje, rak se ne razvija slučajno baš u desnoj ili lijevoj dojci.
VAŽNOST NAŠE LATERALNOSTI
Dr. Hamer je otkrio da naša lateralnost (desno ili ljevorukost ) određuje hoće li se bolest poput raka razviti na desnoj ili lijevoj strani tijela. Ovo je pravilo: dešnjak na konflikt s majkom ili djetetom odgovara lijevom stranom tijela, ali na sukob vezan uz "partnera", npr. oca, brata, sestru, rođaka, prijatelja, kolegu. itd, s desnom stranom.
Za ljevoruke je obrnuto. Uvijek postoji ukršteni odnos između mozga i tijela, jer svaki režanj mozga, osim moždanog debla, usmjerava suprotnu stranu tijela.
Najlakši način za utvrđivanje naše biološke lateralnosti je test pljeskom. Ruka koja je na vrhu je ruka koja vodi i pokazuje da li smo dešnjak ili ljevoruki. Dakle, rak dojke u desnoj dojci, rak jajnika na lijevoj strani, stanje kože na desnoj ili lijevoj strani (ili oboje), motorna paraliza na lijevoj strani (npr. nakon moždanog udara), daje nam prvu naznaku "tko" je bio uključen kada se dogodio izvorni konflikt.
Kod uznapredovalih konflikata (i regija mozga), za točnu procjenu potrebno je uzeti u obzir i hormonalni status.
VAŽNA ULOGA MIKROBA
Još jedan aspekt Dr. Hamerovo istraživanje odnosilo se na ulogu mikroba u razvoju bolesti. Ovo je ukratko ono što je otkrio (Četvrti biološki zakon): Mikrobi poput gljivica, bakterija i virusa aktivni su samo tijekom faze ozdravljenja, a način na koji se ponašaju potpuno je u skladu s evolucijskom logikom. Bakterije tuberkuloze, na primjer, nalaze se samo u tkivima koja su kontrolirana iz "starog mozga". Njihova je funkcija tijekom faze liječenja razgraditi tumore koji su sada suvišni, primjerice tumore pluća, debelog crijeva, bubrega, prostate, maternice, mliječnih žlijezda, melanoma i mezotelioma (tumor seroznih ovojnica).
Bakterije tuberkuloze neophodne su za razbijanje nakupina stanica za jednokratnu upotrebu koje su brzo rasle iz bioloških razloga tijekom aktivne faze konflikta. Ako potrebne bakterije nisu dostupne, kao rezultat cijepljenja, prekomjerne upotrebe antibiotika ili kemoterapije, tumor se ne može pravilno razgraditi.
Kao rezultat toga, ostaje u tijelu i bezopasno je inkapsuliran. Međutim, ako se otkrije tijekom rutinskog pregleda, takva inkapsulirana izraslina može dovesti do dijagnoze raka, a možda i do novog konfliktnog šoka s novim simptomima. Razumijevanjem bioloških zakona razvoja bolesti ovaj se scenarij može gotovo eliminirati.
Dok bakterije razgrađuju tumorske stanice koje više nisu potrebne, čini se da su virusi dio procesa zacjeljivanja u - isključivo - tkivu koje kontrolira cerebralni korteks (npr. bronhi, nosne membrane, unutarnja sluznica želuca (želudac), unutarnjeg sloja žučnih kanala i epiderme (epiderme).
Hepatitis, upala pluća, herpes, gripa i želučana gripa, pokazatelji su da je u tijeku "virulentan", ali prirodan proces ozdravljenja.
Što se tiče uloge virusa, dr. Hamer preferira govoriti o „hipotetskim virusima" jer su se nedavno pojavile sumnje o tome postoje li virusi doista. Bilo bi potpuno u skladu s prijašnjim nalazima dr. Hamera da se proces obnove i obnavljanja ozlijeđenog ili slomljenog tkiva i dalje odvija, čak i ako pripadajući virus nije prisutan.
Dilema u kojoj se nalazi konvencionalna medicina je neuspjeh prepoznavanja obrasca dviju faza u svakoj bolesti gdje se rutinski zanemaruje prva, konfliktno aktivna faza. Budući da su mikrobi aktivni samo tijekom faze liječenja, a budući da je aktivnost mikroba obično praćena oteklinama, vrućicom, bradavicama, iscjetkom i bolovima, mikrobi se smatraju zlonamjernim i uzročnicima zaraznih bolesti. No, mikrobi ne uzrokuju nikakve bolesti. Uostalom, naš vlastiti organizam koristi mikrobe za optimizaciju procesa ozdravljenja. Klice se naravno mogu prenijeti, ali ostaju uspavane i neaktivne sve dok se osoba ne izliječi od sličnog ili iste vrste konflikta.
ISPITIVANJE METASTAZA
Na temelju GNM-ovog "Ontogenetskog sustava za tumore" široko rasprostranjena teorija metastaza koja sugerira da stanice raka putuju kroz krvne ili limfne žile i uzrokuju rak na novim mjestima, po vlastitim riječima dr. Hamera, "čista akademska fikcija". Stanice općenito, a posebno stanice raka ne mogu ni pod kojim uvjetima mijenjati svoju histološku strukturu niti prelazit pragove kotiledona. Na primjer, stanica raka pluća, koja je endodermnog podrijetla, kontrolirana iz moždanog debla ("stari mozak”), i koja brzo raste tijekom faze aktivne konflikta, ne može se transformirati u koštanu stanicu, jer ova potječe iz mezoderma, kontroliranog iz velikog mozga ("novi mozak"), a koja se pogoršava tijekom aktivnog konflikt procesa uklanjanja kamenca. U scenariju da "rak pluća" dovodi do metastaza u kostima, stanica raka pluća zapravo bi trebala stvorila rupu (npr., stanično otapanje! - suprotno od raka) u nekim kostima u tijelu. Također se moramo zapitati zašto se stanice raka rijetko šire na najbliže susjedno tkivo u tijelu, npr. od jajnika do maternice. Ako se stanice raka kreću putem krvotoka, zašto se onda darovana krv ne provjerava na stanice raka? Zašto se ne nalaze bezbrojni tumori na stijenkama krvnih žila pacijenata oboljelih od raka?
Prije dvije godine, 19. kolovoza 2004., kanadske novine Globe and Mail objavile su članak pod naslovom "Znanstvenici jure krvni test za rak dojke", koji je sadržavao razotkrivajuću tvrdnju, "Lov na tumorske stanice u krvotoku trajao je 10 godina..." i "sve do nedavno nije postojala nikakva tehnologija koja bi pouzdano mogla izdvojiti čudne tumorske stanice iz milijuna crvenih i bijelih krvnih stanica sadržanih u epruveti ljudske krvi”.
Osim što je “lov” daleko od kraja (kao što članak pokazuje), to ne znači da je hipoteza o metastazama još jedna dezinformacija javnosti i koja je više od 4 desetljeća nasmrt prestrašila milijune pacijenata oboljelih od raka?
Dr. Hamer, naravno, ne osporava činjenicu da postoji drugi rak, ali ovi sljedeći tumori nisu uzrokovani migrirajućim stanicama raka koje se čudesno transformiraju u druge tipove stanica, već novih konfliktnih šokova. Novi DHS može biti iniciran daljnjim traumama kroz
životna iskustva ili kroz dijagnostičke šokove. Kao što je već spomenuto, neočekivana dijagnoza raka ili vijest da je rak "metastazirao", može potaknuti sukob straha od smrti (koji uzrokuje rak pluća) ili drugu vrstu šoka povezanog s dijagnozom i izazvati novi rak u drugim dijelovima tijela. U puno slučajeva ti pacijenti ne dospiju do faze ozdravljenja jer ih stanje jakog stresa oslabi do te mjere da imaju vrlo male šanse preživjeti visoko toksičnu kemoterapiju.
Drugi najčešći rak nakon raka pluća je rak kostiju. Dr. Hamer je otkrio da su naše kosti biološki vezane uz naše samopoštovanje i vlastitu vrijednost. Dakle, biti obaviješten da netko ima "bolest opasnu po život", posebice onu koja se navodno "munjevito širi" tijelom, je izjednačiti sa: "sada sam bezvrijedan", i kost(i) najbliža mjestu u tijelu gdje se osjećamo "bezvrijedno" počinje kalcificirati (u vezi s rakom dojke često u području oko prsne kosti ili rebara). Kao sa slomljenom nogom, značenje biološkog programa (s "bolešću") pojavljuje se na kraju faze ozdravljenja. Nakon što se završi faza popravka, kost će biti puno jača na tom mjestu, što nas osigurava da smo na ovom mjestu bolje opremljeni za potencijalni novi „konflikt samonipodaštavanja“.
PRIRODA TUMORA MOZGA
Čim se konflikt riješi, rana u mozgu – zajedno uz psihu i organ - također odlazi u fazu ozdravljenja. Kao i svaka druga povrjeda, i ova se popravlja. Edem (višak tekućine) se razvija kako bi pružio zaštitu živčanom tkivu koje se oporavlja. Na RTG snimci mozga mogu se jasno vidjeti promjene: oštri koncentrični prstenovi sada su spušteni u edem i sada su vidljivi kao zamagljeni, nejasni i tamni.
Na vrhuncu faze zacjeljivanja, kada je oteklina u mozgu dosegla najveću veličinu, mozak pokreće kratki, jak pritisak koji tjera edem van. U terminima GNM-a, ova proturječna regulacija naziva se "Epileptoid Kriza". Tijekom ove krize cijeli organizam se nakratko uvuče u (simpatično) stanje, npr. ponovno doživljavanje tipičnih simptoma aktivne faze sukoba kao što su hladan znoj, hladne ruke i stopala, ubrzan rad srca i mučnina. Intenzitet i trajanje ove unaprijed programirane krize određen je intenzitetom i trajanjem postojećeg konflikta. Srčani udar, moždani udar, napadi astme i epileptični napadaji samo su neki od primjera ove kritične prekretnice. Vrsta "krize" uvijek ovisi o prirodi sukoba i specifičnom dijelu mozga koji je uključen.
Nakon što se edem istisne, područje je ispunjeno glija stanicama, vezivnim tkivom mozga koje osigurava strukturnu potporu neuronima, kako bi se obnovila funkcija živčanih stanica zahvaćenih konfliktnim šokom (DHS). To nakupljanje prirodnog rasta glije koje konvencionalna medicina naziva "tumor mozga", često sa strašnim posljedicama za pacijenta. Dr. Hamer već 1981. Tvrdi (i dokazuje) da "tumor na mozgu" nije bolest sama po sebi, već simptom faze ozdravljenja koji se odvijaju paralelno u organu (kontrolirano iz koreliranog područja mozga koje istodobno prolazi fazu popravka). Metastaze u mozgu, dakle, također ne postoje.
GNM TERAPIJA (ukratko)
Apsolutno prvi korak u GNM terapiji je pružiti pojedincu razumijevanje biološke prirode simptoma, npr. određeni rak, u odnosu na njegov psihološki uzrok. Rendgenska snimka mozga i medicinska istorija (temeljita anamneza) je nužna kako bi se utvrdilo je li pacijent još
konflikt aktivan ili je već u fazi liječenja. Ako je pacijent još u aktivnoj fazi, fokus treba biti na identificiranju izvornog DHS i razviti strategiju za rješavanje konflikta. Ključno je pripremiti pacijenta za simptome lječenja i za moguće komplikacije. Ovi simptomi su vrlo
predvidljivi!
Dr. Hamerova otkrića daju nam - po prvi put u povijesti medicine – jedan pouzdan sustav koji nam omogućuje ne samo razumijevanje nego i predviđanje razvoja i simptome svake bolesti. Ovo je prava preventivna medicina, aspekt GNM-a koji se ne može dovoljno naglasiti. Prava prevencija zahtijeva razumijevanje pravog uzroka bolesti, a to je ono što dr. Hamerovo istraživanje nudi u veličanstvenim detaljima.
Razumijevanjem “Pet Bioloških zakona" o uzroku i procesu izlječenja bolesti, možemo se osloboditi straha i panike koja se često javlja kada izbiju simptomi. Ovo znanje je više od moći, ono može spasiti živote.
Ovaj je članak prvi put objavljen u: Istražite! Vol. 16 / br. 2-2007
Prevoditelj: Britt Hellström Cassergren
Za više informacija o GNM, posjetite
www.LearningGNM.com
?
