Post by ar on Jan 16, 2024 18:14:22 GMT
Prije nego predem na Rimski kult, Isusovce proci cu kroz povijest frakcija u Krscanstvu tj. organizacija unutar njih.
Ovdje bih savjetovao da pricekate da zavrsim 3 upisa 8-10 dio kako bi mogli stvoriti neku jasniju sliku.
Napomena:
Vecina izvora pripada knjiznici Vatikana dok se dio odnosi na:
Sokrat Skolastik: Historia Ecclesiastica, "sluzbeno" napisanoj oko 440. godine:
hr.m.wikipedia.org/wiki/Sokrat_Skolastik
Ako nekog zanima moze na netu pronaci i textove.
(Ako primjetite da spominjem Irsku to je zbog izvora, jedan moj kolega koji istrazuje ovo podrucje je Irac koji vjeruje da je sve poteklo od Iraca)
Da, ponovim, vecina tekstova je iz Vatikanske knjiznice napisane od strane frakcije "Carskog krscanstva" koja je kroz povijest u sukobu sa frakcijom Rimskog (Katolickog) Kulta.
Da vas ovo ne buni sa kronologijom o kojoj pise Istrazuj i apostolskim krscanstvom, ovdje apostolskog nema, Ekumenski sabor je spomenut u izvorima (2 zasjedanja) i od tada vise nema tragova, nestao je iz povjesti.
Sluzbeno je povjest Ekumenskih sabora bila zapisana u spisima Carskih sabora a oni kazu da je sve unisteno kako sam nize i napisao.
Dakle ako eliminiramo Apostolsko kao potpuno unisteno ostaju nam sukobi 2 frakcije a to su Carsko vs Rimski kult sto reflektira ono sto sam i prije pisao o Religijama vs New Age.
Ako bi to prenijeli u nase vrijeme onda su Raprezentanti Rimskog Kulta bili Ivan Pavao II i Benedikt XVI ( posljednji prema prorocanstvu en.m.wikipedia.org/wiki/Prophecy_of_the_Popes) koji su provodili
zlocine i kaznena djela uključujući, ali ne ograničavajući se na: ubojstvo, prijevaru, iznudu, prostituciju, trgovinu drogom, pedofilske mreže, trgovinu oružjem jer im je to BOG dozvolio, dok je u Medunarodnim odnosima UN bio bog, danas vise ne govorimo o mocnom utjecaju CRKVE / VATIKANA ..niti nam ostavlja dojam da oni upravljaju svijetom.
Radi se o smjeni, preciznije o obnovi Carske Kršćanske crkve koja je obnovljena izborom vođe u skladu s izvornom doktrinom i zahtjevima iz vremena Konstantina na izboru pape Franje 14. ožujka 2013.
Dakle papinskom bulom: en.m.wikipedia.org/wiki/Motu_proprio
u prevodu sa lat. "on his own impulse" ili ako pogledate pod "civilni zakon" isti link wiki, onda je to izraz "na vlastitu inicijativu".
To mozemo vidjeti u kontekstu sukoba gdje vise nitko ne postuje ugovore ili UN vec radi " na vlastitu inicijativu" dok sama crkva slijedi "new age" inkluzivnost istospolnih brakova, cjepljenje, razlicite religije... poput Konstantina koji je prema sluzbenoj povjesti takoder sve iskompilirao u Krscanstvo sa ciljem jedne svjetske religije.
Nama danas prividno ostaje izbor da navijamo izmedu Rimskog kulta i Carskog krscanstva ili kako god da se okrenes dupe ti je straga.
Pa idemo redom..
Carska religija kršćanstva
Temelj
Carsku državnu religiju kršćanstva, općenito poznatu kao "kršćanstvo", utemeljio je car Konstantin I. 326. godine nakon 1. sabora u Niceji (325.).
Iako je tehnički izumrla gotovo 800 godina, Carska Kršćanska crkva je obnovljena izborom vođe u skladu s izvornom doktrinom i zahtjevima iz vremena Konstantina na izboru pape Franje 14. ožujka 2013.
Izvorni carski dokumenti o ovom postupku ukradeni su iz carskog arhiva nakon osvajanja i uništenja Konstantinopola 1096. od strane vođe rimskog kulta pape Urbana II. i vraćeni u Rim. Vjeruje se da su izvornici još uvijek postojali do 14. stoljeća.
Međutim, nije poznato jesu li ti dokumenti ostali u posjedu Vatikanskog tajnog arhiva.
Svi kasniji dokumenti objavljeni od 12.stoljeća sadržavali su namjerna uključivanja i neistine od strane vođa rimskog (katoličkog) kulta i stoga se ne mogu smatrati autentičnima.
Suprotno revizionističkim tvrdnjama kršćanskih crkava da pojam kršćana postoji od vremena Nerona (1. stoljeće), nema vjerodostojnih neovisnih dokaza da se riječ koristila prije univerzalne jedinstvene religije koju je stvorio Konstantin preko Nikeje 325. godine.
Ne postoji niti jedan vjerodostojan izvorni dokaz koji bi dokazao da je Rim uopće imao funkcionalnu sektu "kršćanskog" tipa u vrijeme Nicejskog sabora. Zapravo, neodoljivi su dokazi da je upravo u vrijeme kada je Konstantin stvorio kršćanstvo kao službenu religiju Carstva, Rim prolazio kroz poganski preporod na Vatikanskom brežuljku kao glavno pogansko svetište.
1. Carski sabor kršćanstva, Carigrad 381. CE
Pozadina
Sabor je sazvan za vrijeme vladavine Flavija Teodozija (11. siječnja 347. - 17. siječnja 395.), također zvanog Teodozije I. i Teodozije Veliki, koji je bio rimski car od 379. do svoje smrti 395. godine.
Zaslužan je za ponovno ujedinjenje istoka i zapadnih dijelova Carstva i bio je posljednji car Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva.
Nakon njegove smrti ta su se dva dijela trajno razdvojila.
(Suprotno namjernom povijesnom krivotvorenju, Teodozije nije bio prvi car koji je kršćanstvo učinio službenom državnom religijom Svetog Rimskog Carstva.
Konstantin I. je to učinio 325./6.g.
Ova namjerna laž postoji u stalnom pokušaju rimskog kulta da oslabi apostolski autoritet i povijest kršćanstva.)
Ključne inovacije za uklanjanje hereze i heretika
Godinu dana nakon Sabora (382.) car Teodozije donio je zakone po kojima se krivovjerje (protiv kršćanstva) kažnjava smrću.
U prilog kršćanskim ciljevima 391. godine car Teodozije I. naredio je uništenje svih poganskih hramova.
Aleksandrijski patrijarh Teofil apelira na Teodozija da je najopasniji od svih hramova hram opasnog znanja velike Aleksandrijske knjižnice (jedno od 7 drevnih svjetskih čuda i najveće sveučilište/blago ljudske povijesti).
Teodozije I. slaže se s argumentom i poziva svoje trupe da pomognu u potpunom rušenju i spaljivanju svake pojedine knjige, rukopisa i artefakta drevne ljudske povijesti.
(Izvor br.1)
Sokrat Skolastik daje sljedeći izvještaj o razaranju hramova u Aleksandriji u petoj knjizi svoje Historia Ecclesiastica, napisanoj oko 440. godine:
"Na traženje Teofila, biskupa Aleksandrije, car je u to vrijeme izdao naredbu za rušenje poganskih hramova u tom gradu; također je naredio da se to izvrši pod Teofilovim vodstvom.
Iskoristivši ovu priliku, Teofil se potrudio do krajnjih granica kako bi poganske misterije izložio preziru.
I za početak, naredio je da se Mitreum očisti i javno izloži znakove njegovih krvavih misterija. Zatim je uništio Serapeum (knjižnicu) i krvave obrede Mitreuma je javno karikirao.
Serapeum je također prikazao, pun ekstravagantnih praznovjerja, i dao je pronijeti Prijapove fale posred foruma. Tako je ovaj poremećaj prekinut, guverner Aleksandrije i zapovjednik zapovjednik trupa u Egiptu, pomogao je Teofilu u rušenju poganskih hramova."
Namjerno krivotvorene informacije
Nažalost, izvorni carski dokumenti o ovom postupku ukradeni su iz carskih arhiva nakon osvajanja i uništenja Konstantinopola 1096. od strane vođe rimskog kulta, pape Urbana II., i odneseni natrag u Rim.
Kao rezultat toga, niz ključnih i namjerno lažnih umetaka napravljen je u prerađenim dostupnim dokumentima za koje se tvrdi da su povezani s ovim događajem - najznačajniji je nastavak "Arijanske prijevare", Teodozije prvi koji je kršćanstvo proglasio službenom religijom i koncept Trojstva/Svetog Duha.
Koncept arijanizma da Isus nije bio samo manji od Boga, već da je stvoren nakon što je Bog stvoren ostao je imperijalna doktrina teologije kršćanske Crkve.
Tvrditi drugačije znači biti u suprotnosti s ispravnim učenjima kršćanstva.
Kako bi se osiguralo širenje vjerovanja rimskog kulta svim sredstvima, tekstovi su promijenjeni kako bi se tvrdilo da je carsko kršćanstvo trinitarizam i da je "arijanizam" neka heretička sekta.
Ovo krivotvorenje i lažno vjerovanje postoji kao jedna od laži u koju se najčešće vjeruje u odnosu na pravo izvorno kršćanstvo.
"2. Nicejsko vjerovanje" koje je stvorio rimski kult s objašnjenjem da je Teodozije nekako odlučio "pročistiti" vjerovanje kako bi razjasnio stav Trojstva.
S obzirom da je kršćanstvo bilo službeno arijansko, a ne trojstveno (heretičko vjerovanje rimskog kulta), zaključak moze biti da se 2. Nicejsko vjerovanje smatra poznatom povijesnom krivotvorinom.
Velika krivotvorina " 2. Nicejskog vjerovanja".
(Izvor br.2)
Ovo je objavljeni tekst koji je Vatikan osmislio kao poznatu krivotvorinu "2. Nicejskog vjerovanja" za usađivanje heretičkih demonskih vjerovanja u novu marku kršćanstva:
"Vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog.
I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, rođenoga od Oca prije svih svjetova (æons), Svjetlost od Svjetlosti, sam Bog od samoga Boga, rođen, nestvoren, jednobitan s Ocem; po kome je sve stvoreno;
koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetome od Marije Djevice i postao čovjekom; bio je razapet za nas pod Poncijem Pilatom, patio je i bio pokopan, a treći dan je uskrsnuo, prema Svetom pismu, i uzašao na nebo, i sjedi zdesna Ocu;
odande će opet doći sa slavom da sudi živima i mrtvima; čijem kraljevstvu neće biti kraja.
I u Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca, koji od Oca izlazi, koji se zajedno s Ocem i Sinom štuje i slavi, koji je govorio po prorocima. U jednoj svetoj Crkvi katoličkoj i apostolskoj; priznajemo jedno krštenje za oproštenje grijeha; očekujemo uskrsnuće mrtvih i život budućega svijeta. Amen."
2. carsko vijeće carske državne vjere Svetog Rimskog Carstva.
(Chalcedon) Constantinople 451 CE)
Lažno i namjerno nazvan 4. ekumenski koncil kako bi implicirao koncil koji uključuje različite kršćanske vjere i postojanje Katoličke crkve prije 742. Također se često krivo nazivao "Kalcedon" kako bi se doslovno prekinula tradicija carskih kršćanskih sabora koji su se održavali u Carigradu u čast utemeljitelja kršćanstva Konstantina I. 326. god.
Izvorne carske dokumente za ovaj postupak ukrao je iz Carskog arhiva nakon osvajanja i uništenja Konstantinopola 1096. godine vođa rimskog kulta papa Urban II i odnio ih natrag u Rim.
Vjeruje se da su izvornici još uvijek postojali sve do 14. stoljeća. Međutim, nije poznato jesu li ti dokumenti ostali u posjedu Vatikanskog tajnog arhiva. Svi kasniji dokumenti objavljeni od 12. stoljeća sadržavali su namjerna uključivanja i neistine od strane vođa rimskog (katoličkog) kulta i stoga se ne mogu smatrati autentičnima.
Pozadina
Carigradsko kalcedonsko vijeće bilo je isključivo Carsko kršćansko vijeće (ne ekumensko) koje se održalo od 8. listopada do 1. studenoga 451. u Kalcedonu (kompleksu carske palače) na azijskoj strani Bospora nasuprot Carigrada. Danas je to područje poznato kao četvrt Kadıköy.
Sabor je u prvom redu sazvan da raspravlja o ubojstvu posljednjeg "Velikog" Teodozijevog prezbitera Lava iz Rima od strane Atile iste godine (451.).
Nije poznato je li Atila u vrijeme Sabora bio poražen (Bitka kod Chalona) izdajom svog polubrata, španjolskog kralja Teodorika I. i rimskog generala Flavija Aëcija.
Koncil je također bio pozvan odgovoriti na neke temeljne teološke praznine koje su se pojavile u kršćanstvu u vezi s naravi Isusa Krista i objašnjenjem njegovog "božanstva" i "ljudskog oblika".
Nestorije je Koncilu predstavio teološki odgovor u obliku doktrine koja je postala poznata kao "nestorijanstvo".
Nestorijanizam je doktrina da Krist postoji kao dvije osobe, čovjek Isus i božanski Sin Božji, ili Logos, a ne kao dvije prirode (Pravi Bog i Istinski Čovjek) jedne božanske suštine.
Na ovom Carevinskom saboru ova je doktrina postala dijelom kanonskog prava kršćanstva.
Kako bi osigurao da svi kršćani razumiju ovu profinjenost službene doktrine kršćanstva, Vijeće je postavilo Kalcedonsko vjerovanje (sada izgubljeno i iskvareno), koje opisuje Isusovu "punu ljudskost i potpuno božanstvo".
Namjerno krivotvorene informacije
Nažalost, izvorni carski dokumenti o ovim postupcima ukradeni su iz carskih arhiva nakon osvajanja i uništenja Konstantinopola 1096. od strane vođe rimskog kulta pape Urbana II. i vraćeni u Rim.
Kao rezultat toga, niz ključnih i namjerno lažnih umetaka napravljen je u prerađenim dostupnim dokumentima za koje se tvrdi da su povezani s ovim događajem - najznačajniji je nastavak "Arijeve prijevare", lažnog "Kalcedonskog vjerovanja" i da je prezibter Leo bio pripadnik rimskog kulta a ne bizantski kršćanin.
Prije svega, lažno "Kalcedonsko vjerovanje" je prvi put da rimski kult tvrdi da je božica Marija (Kibela/Ištar itd.) "Majka Božja".
Tri kanona također su značajna po svojoj krivotvorini.
Kanon 16.
• "monks and nuns are forbidden to marry each other on pain of excommunication, (later forged to imply total marriage forbidden).
što je prvi put da su svećenici Cybele preko svog rimskog kulta pokušali uvesti "celibat" za svećenike (galoje) u prijevari iz 12. stoljeća.
Kanon 28.
● Church of Constantinople remains the Mother Church of Christianity and the Patriarch its highest office. (Later forged to imply "new Rome" and "Old Rome" in 12th Century claiming "equal status" for both Constantinople and Rome.
Kanon 30
• grants the Coptic Orthodox time to consider their rejection of the Netorius Tome (forged in 12th C as Leo).
Krivotvorina kalcedonskog vjerovanja
(Izvor: br3)
Ovo je objavljeni tekst koji je Vatikan osmislio kao poznatu krivotvorinu "Kalcedonskog vjerovanja" kako bi usadio heretička demonska vjerovanja o Majci Božici Magna Mater (Vatikan) kao "Mariji" u novu marku kršćanstva:
„Slijedeći svete Oce jednodušno naučavamo i ispovijedamo jednog te istog Sina, Gospodina našega Isusa Krista: istoga savršenog u božanstvu i savršenog u čovječanstvu, istog istinskog Boga i istinskog čovjeka, sastavljen od razumne duše i tijela; istobitan s Otac u pogledu svog božanstva i istobitan s nama u pogledu svoje ljudskosti; "sličan nama u svemu osim u grijehu."
On je rođen od Oca prije svih vjekova u pogledu svog božanstva iu ovim posljednjim danima, za nas i za naše spasenje, rođen je po svojoj ljudskosti od Djevice Marije, Majke Božje.
Ispovijedamo da se jedan te isti Krist, Gospodin i jedinorođeni Sin, priznaje u dvije naravi bez brkanja, promjene, podjele ili razdvajanja.
Razlika između naravi nikada nije bila ukinuta njihovim sjedinjenjem, nego je naprotiv sačuvan karakter koji je svojstven svakoj od dviju naravi jer su se spojile u jednoj osobi (prosopon) i jednoj hipostazi."
Sveto Rimsko Carstvo
Temelj
Godine 326., nakon službenog formiranja nove rimske carske religije kršćanstva, car Konstantin I. naredio je novi službeni moto i potpis za vladu Rimskog Carstva - I·N·R·I što znači ILEX·NOVUM·ROMANUM·IMPERIUM , doslovno "Jedan zakon (je) novo ime (za) Rimsko Carstvo" jednostavno Sveto (Sveto) Novo Rimsko Carstvo.
Službeniku i motu je naređeno da zamijene prethodni moto S·P·Q·R (što je na latinskom značilo SENATUS POPULUS QUO REGNUM ili "(Senat) (naroda) kroz koji (se) vlada") na svim službenim legijske zastave, građevine, dokumente i spomenike. Naredbu su ljudi u "Starom" Rimu i Sjevernoj Africi uglavnom ignorirali. Službeni standard I·N·R·I također je mjesto gdje potječe izreka "Novi Rim" kako bi se Konstantinopol razlikovao od Rima.
Etimologija carskog mota za Sveto Rimsko Carstvo:
Riječ Ilex, koja je drevna latinska riječ za božikovinu (iz koje je izvedena riječ sveti), sama je konstrukcija dviju latinskih riječi i = Jedan i lex = Zakon - stoga Ilex također znači "Jedan zakon" i "Primarni zakon" kao i Holly.
Novum je latinsko za novo ime.
Romanum imperium je latinski naziv za Rimsko Carstvo.
Međutim, značenje I·N·R·I namjerno su iskrivili povjesničari rimskog kulta u 16. stoljeću kako bi pročitali apsurdnu (i povijesno nemoguću) frazu IESVS·NAZARENVS·REX·IVDÆORVM ili "Isus iz Nazareta - kralj Židova" , riječ Židov nastala je tek u 16. stoljeću.
Ova razrađena prijevara namjerno je stvorena u isto vrijeme kada je Rimski kult pokušao ponovno stvoriti "Sveto Rimsko Carstvo" kao SRI (Sacrum Romanum Imperium) u Njemačkoj.
Danas niti jedna povijesna knjiga ne navodi točan naziv Rimskog Carstva obnovljenog pod Konstantinom kao "Sveto Novo Rimsko Carstvo", niti postoji točna akademska referenca o njegovoj ulozi utemeljitelja kršćanstva kao carske religije.
Poveznica s I·N·R·I i službenom religijom kršćanstvom
Službeni imperijalni moto I·N·R·I ima izravnu vezu sa stvaranjem službene religije "Novog" Rimskog Carstva, a to je kršćanstvo 326. godine.
Kako je Konstantin (Custennyn/Custennin) bio i kralj keltskog plemena Drumonii bio je dobro svjestan svog slavnog pretka i svetog kralja Hesusa (napisanog Isusa) , a čovjek koji je nastojao promijeniti sarmatske (Izrael) i Yahudi (Juda) židovske običaje koristeći svoje prvorodstvo kao posljednju pravu krvnu lozu mesijanskih kraljeva Yahuda (Jude).
Dok je I·N·R·I najčešće bio naveden samostalno, također je uključen u standarde pomoću Chi-Rho križa.
Kraj Svetog Novog Rimskog Carstva
Službeni kraj Svetog Novog Rimskog Carstva najpreciznije je datiran u 1096. godinu i pad Konstantinopola od strane goleme vojske antipape Urbana II., maskiranog kao "Petar Pustinjak".
Dok su svećenici uspjeli pobjeći na dvorove "židovskih" sarmatskih kraljeva Rusa (Rusija), Carski arhiv je uništen s mnogim knjigama zaplijenjenim i kasnije potpuno izmijenjenim.
Dok su i carevi i svećenstvo navedeni nakon ovog datuma, i njihov položaj i politika bili su podložni hirovima rimskog kulta koji je od tog datuma nadalje držao ključne instrumente moći u odnosu na formiranje i povijest kršćanstva.
Lažno "Sveto Rimsko Carstvo" Njemačke
Suprotno većini povijesnih knjiga koje lažno tvrde da su Karlo Veliki i njegovi potomci prvi ugradili naslov "Sveto Rimsko Carstvo" u svoju vladavinu, naslov "Sveto Rimsko Carstvo" pojavio se tek u 16. stoljeću kada je na njemačkom bio poznat kao Heiliges Römisches Reich Deutscher Nation i na latinskom u Sacrum Romanum Imperium Nationis Germanicæ.
Posljednji vladar koji je polagao pravo na titulu "cara Svetog rimskog carstva" bio je Franjo II., koji je abdicirao i raspustio Carstvo tijekom Napoleonskih ratova 1806. godine.
Također se ponekad tvrdi da je naslov Sacrum Romanum Imperium (SRI) korišten ranije. Međutim, nema dokaza da je ovaj naslov postojao u bilo kojoj referenci prije 1254.g.
Ekumenski koncil
Jeruzalem (48. n. e.)
Jeruzalemski je prvi i jedini sabor izvorne Nazarećanske crkve koju je osnovao Isus, također poznat kao Isus Krist, 48. godine n. e. u Jeruzalemu.
Pozadina
Vijesti o "čudesnim" okolnostima Isusove smrti i očitog uskrsnuća - kavkaskog princa i krvnog potomka "židovskih" kraljeva mesije - Isusa su već postale folklor u mnogim dijelovima Rimskog Carstva, osobito među mitraističkim zajednicama u godinama nakon 36 CE.
Međutim, čini se da su svi apostoli poduzeli neku vrstu samonametnute suzdržanosti od evangeliziranja u trajanju od oko dvanaest godina u čast Isusove riječi (Isus) do 48. godine n. e. (12 godina).
Jedna referenca je citat koji se pripisuje Šimunu bar Joni, također poznatom kao Šimun Petar – “Ako se tko od Izraelaca obrati i povjeruje u Boga u moje ime, bit će mu oprošteni grijesi. Nakon dvanaest godina idi u svijet, da nitko ne kaže: Nismo čuli."
(Citat Klementa Aleksandrijskog 205. n.e.).
Međutim, s obzirom na to da se zemlja zvala Iudea, a ne Izrael i da je ime Božansko Stvoritelj Yahudija bio je Yah, Yahuweh kao referenca na "Bog", "Izrael" pa čak i riječ "židov" iz 16. stoljeća su upitni.
Počevši oko 44. CE i dostigavši vrhunac 48. CE, cijela Iudea doživjela je veliku sušu i glad. Josip iz Arimateje (Ha-Rama-Theo), Isusov otac već je počeo likvidirati svoje ogromno bogatstvo nakon 36. godine n. e. i preko svog sina Jakova bio je odgovoran za stotine tisuća ljudi diljem Levanta koji su gladovali.
Čini se da su apostoli pod Jakovom preuzeli izravnu ulogu u koordinaciji vlastitih privatnih napora pomoći, što je također ozbiljno smanjilo vrijeme posvećeno pisanju gnostičkih spisa.
U isto vrijeme Pavao iz Tarzasa, prognani bivši sarmatski "Mesija" također poznat kao Dositej i Baraba (sin "oca") imali su otkrivenje oko 45. godine n. e. u susretu s Ananiom ben Nebedeusom u vezi s iskorištavanjem popularnosti Isusovih priča u novi oblik hibridne religije koja bi pomogla prikupiti resurse za Judeju (za razliku od esena, nazarena, simonata, baptista i drugih mitraističkih i jahudijskih sekti).
Pretpostavljajući da nije objavio svoju povezanost s Kućom Ananus, Pavao se predstavio Katharoiima negdje oko 45. godine n. e. i jasno je da su mu dali neku vrstu "ovlasti" na njegov zahtjev da pomogne izgladnjelom narodu Judeje. Zatim je od oko 45. CE do 48. CE Pavao bio odgovoran za stvaranje lažnih dobrotvornih udruga u glavnim mitraističkim središtima diljem antičkog svijeta koje su usmjeravale bogatstvo u njegovu novu crkvu pavlinskog kulta (kasnije poznatu kao paulicijanizam) pod krinkom potpore naporima Jakova i njegovih ljudi za pružanje pomoći.
Međutim, do 48. n. e. čini se da je Pavao postao toliko moćan u lažnom bogatstvu, stvorivši koncept "apostolos" (grč. glasnik) da je Nazaretska crkva osjećala da je izgubila potpunu kontrolu nad dnevnim redom.
Sazvali su prvo vijeće kako bi Pavla i njegov kult izveli na odgovornost i pokušali ujediniti smjer crkve.
Kontroverzni postupci
Jakov Pravedni, Isusov krvni brat, usprotivio se Pavlovom masovnom obraćenju pogana i mozaičkoj (Mitrinoj) teologiji.
Bilo je to u oštroj suprotnosti s nazaretskim gnostičkim tradicijama i učenjima samog Isusa Krista.
Ovo oklijevanje obraćenja nije bilo zbog neke ideje elitizma, već zbog priznanja vjere s poštovanjem koju je stvorio njegov brat - biće Knosis - ili "tajno znanje".
Da bi netko postao "katheros" (čist) morao je proći preobrazbu čistoće koju je Isus (Hesus) nazvao Katharsis - kasnije iskvaren u esensku praksu krštenja.
Nasuprot tome, Pavao je potpuno zanemario ovaj najosnovniji čin vjere Hesusa i Katharoija.
Priča se da je Jakov zahtijevao od Pavla da se odrekne pred ostalim Katharoi i zavjetuje se na vjernost (njemu) i nazaretskom vjerovanju gnosticizma (izvorno vjerovanje Isusa Krista koje je sada izgubljeno).
Podjela svijeta
Čini se da je u još jednom udarcu Pavlovoj moći Nazaretska crkva predložila da sami katharoi putuju Rimskim Carstvom kako bi "kontrolirali teološko" tumačenje kao "apostoloi" (Apostoli).
Ponekad se naziva sporazumom "Podjele svijeta", Jakov Pravedni (Isusov brat) dodijelio je određena područja svakom od apostola.
Smatra se da su podjele prema:
Toma i Bartolomej - ždrijeb bačen na Istok.
Šimun i Matej – bacili su ždrijeb za Jug.
Filip i Tadej - trebali su ići na Sjever.
Matej i Jakov trebali su ostati u središtu svijeta, Jeruzalemu.
Ivan i Andrija trebali su otići u pokrajine Sredozemlja.
Šimuna, Petra i Pavla u kraljevstva Zapada.
Matatija je trebao ostati u Jeruzalemu.
Sabor sedamdesetorice apostola
Izvorna Nazaretska crkva bila je utemeljena na varijaciji esenskih zajednica u "ocu" (grč. pater) i vijeću "braće" (grč. phratér) poznatim kao "Katharoi" (grč. čisti).
Nasuprot tome, Pavao je već počeo uspostavljati strukture oko uloga "apostoloi".
Čini se da je nazarensko vodstvo pristalo na neku vrstu kompromisa i da je uloga apostola uvedena kao podređena položaju s ulogom patrijarha (grčki što znači otac) i konačno vijeće od sedamdesetorice (koji predstavljaju izvorne Katharoi plus druge učenike od početak).
Prvi pravi Papa
Glasovanjem sabora i uputama Jakova Pravednog, on je efektivno delegirao svoju ovlast samim apostolima kao saboru, tako da niti jedan patrijarh nikada ne bi mogao legitimno zahtijevati superiornost ili apsolutnu vlast (diktatura).
Dok se grčka riječ patrijarh koristi kao crkveni otac, latinska riječ papa (od latinskog papa-otac) također se koristi za označavanje ovog položaja.
Stoga je za pripadnike Rimskog Carstva koji govore latinski, Jakov, Isusov brat, bio prvi pravi papa u povijesti.
Obrezivanje
Pavlova učenja nazvana "pavlicijanstvo" izazvala su veliku tjeskobu i zbunjenost među mnogim obraćenicima koji nisu Mitra u vezi s obrezivanjem.
Pavao, budući da je bio poklonik i poznavatelj babilonske Tore (pet Mojsijevih knjiga), smatrao je obrezivanje temeljnim dijelom obraćenja.
Na Prvom koncilu, čini se da je vodstvo temeljeno na gnostičkim i esenskim uvjerenjima smatralo velik dio pravila Tore lažima, uključujući obrezivanje, te je to proglasilo osobnim izborom.
Postoji jasan dokaz o ovoj presudi da je Pavao bio bijesan i nikada nije oprostio ono što je smatrao temeljnom krivovjerjem.
Povijesno vjerovanje Jakova "Nazarećanina" nasuprot Pavlovim "poganskim" vjerovanjima
Povijesna netočnost je tvrdnja da je Jeruzalemski sabor bio u osnovi zabrinut rastućom Pavlovom "nežidovskom" porukom u odnosu na "židovska" ograničenja Jakova Pravednog i apostola.
Na temelju gnostičkih učenja Isusa i Esena, te na temelju Pavlove stroge farizejske obuke, očito je suprotno.
Izvorni Isusovi učenici (Hesus) protivili su se Pavlovoj opsesiji da u svoja učenja upiše veliki naglasak na Mitrin zakon i proročanstvo, koje su prezirali kao izmišljeno od strane Nehemije i Ezre oko 450. do 430. pr. Kr.
Opet, usprkos namjernom povijesnom preokretu stavova od strane kasnijih pisaca, pravi stavovi su očiti u gorčini mnogih Pavlovih spisa koji se tiču reakcije Jakova i Katharoija na njegova učenja.
Didache
Didahe, skraćenica za "Učenje Gospodnje poganima od strane dvanaestorice apostola" je dokument (u nekom značajno modificiranom obliku) koji postoji i danas (vidi Didahe).
en.m.wikipedia.org/wiki/Didache
Predstavlja prvu "knjigu pravila" nove "nazarenske/gnostičke" crkve koja je nastala kao rezultat Prvog ekumenskog sabora u Jeruzalemu.
Utjecaj 1. ekumenskog sabora
Posljedice 1. ekumenskog sabora nisu mogle biti dramatičnije. Po svemu sudeći i implicirano u Pavlovim spisima, otišao je ogorčen i dao ostavku kako bi uglavnom ignorirao sve daljnje zahtjeve Jeruzalema.
Umjesto toga, čini se da je ponovno udvostručio svoje napore da stvori pavlikijanstvo na vlastitu sliku. Čini se da je oko 58. godine Pavao sam sebe imenovao za patrijarha Antiohije, naslov koji je u izravnoj suprotnosti s autoritetom Jakova, vrhovnog patrijarha i Isusova brata. Povijesni zapisi također pokazuju da je Pavao preuzeo na sebe imenovati apostole odane sebi u Rimu.
(Linus, 1. apostol Rima 58 – 78) i Aleksandriji (Marko, autor Evanđelja po Marku, 1. apostol 58-68) .
Ova masivna i izravna prijetnja autoritetu Jakova kao patrijarha i Vijeća sedamdesetorice rezultirala je konačnim sukobom sa Šimunom Petrom oko 60. n. e. do 62. n. e., što nije jasno osim da je Pavao bio prva osoba "izopćena" iz Crkva u povijesti.
Pavao je zapravo prvi pravi "heretik".
Osim toga, postavljajući se za "patrijarha", Pavao također predstavlja još jednog prvog - prvog "antipapu" ili lažnog papu u povijesti.
Kao posljedica toga, postoje značajni dokazi koji upućuju na to da je Pavao imao udjela u pomaganju Kući Ananus da povrati ulogu Velikog svećenika kroz Ananus ben Ananus oko 62. godine n. e. iu Ananusovom kukavnom ubojstvu Jakova Pravednog tijekom rijetkog trenutka kada nijedan rimski guverner nije bio na vlasti u Jeruzalemu nakon smrti Porcija Festa.
Pavao, poput kuće Ananus, mogao je misliti da u konačnom oslobađanju od kuće Josipa i Nazarena neće imati otpora.
Osveta za njegovo izopćenje iz crkve "koju je stvorio" vjerojatno bi također igrala veliku ulogu u davanju emocija njegovoj zavjeri.
Uhićenje Pavla i pogubljenje preostalih Ananovih sinova
Što god da su se nadali postići, i Paul i njegovi životni prijatelji, kuća Ananus bila je u velikoj zabludi.
Neredi diljem židovskog svijeta počeli su gotovo odmah što je dovelo do potpunog sloma zakona i reda u Judeji. Ananus je odmah i nečasno otpušten s položaja Velikog svećenika i zajedno sa svojom preostalom braćom uhićen je od strane novog rimskog guvernera zbog njihovog oskvrnjivanja temeljnih kodeksa glavnog grada protiv ljudskih žrtava i sotonizma.
Pavao je ubrzo nakon toga uhićen zbog njegove umiješanosti u ubojstvo Isusova brata i nakon otprilike dvije godine ležanja u rimskim zatvorima u Judeji premješten je u Rim kako je nasilje raslo, gdje ga je oko 65. n. e. pogubio Neron kao političkog zatvorenika i glavnu osobu odgovoran za ustanak.
Otprilike u vrijeme 64. CE po Pavlovom dolasku u Rim, prvi papa Linus, princ plemena Iceni (podrijetlom iz okolice Norfolka) i sin kraljice Boudicce poziva sve kršćane da spale Rim. Oko 200.000 do 300.000 nevinih ljudi stradalo je zbog Pavlovih kršćanskih fanatika.
Ubrzo nakon toga, Rimljani su zarobili papu Linusa i pogubili ga zajedno s ostalim kršćanskim fanaticima.
Nakon što je čula za smrt njegova sina, kraljica Boudica, obraćenica na kršćanstvo, zajedno s drugim pokrštavanim članovima svog plemena, marširaju na rimske gradove u Britaniji i ubijaju sve stanovnike (uključujući žene i djecu).
Kršćani uništavaju London i pritom ga spaljuju do temelja i ubijaju svakog pojedinog stanovnika, oko 80.000 duša.
Rimski guverner Gaius Suetonius Paulinus 65. godine CE postiže poraznu pobjedu protiv kršćanske kraljice Boudice u bitci kod ulice Watling s 10 000 ljudi protiv procijenjenih 230 000 fanatičnih kršćanskih obraćenika.
Do 80 000 vojnika kraljice Boudice je pobijeno.
Guverneru Gaju Svetoniju Paulinu Neron tada naređuje da pronađe i ubije svakog kršćanina, uključujući potpunu eliminaciju plemena koja su podržavala Boudica, što on čini tijekom nekoliko mjeseci, a 66. CE vraća se u Rim kao heroj i postaje konzul.
Do 66. godine nove ere Šimun Petar je zajedno s drugim zelotskim zapovjednicima zauzeo Jeruzalem, a 70. godine nove ere, nakon neizbježnog poraza, namjerno su uništili Hram u ruševine u znak odmazde za postupke kuće Ananus protiv kuće Josipove i kako bi pokušali prekinuti podršku priča o Nehemiji i Ezri kroz babilonsku (perzijsku) Toru.
Ekumenski sabor
Nicaea [325 CE]
Ekumenski sabor u Niceji mnoge kršćanske frakcije općenito smatraju prvim i najvažnijim od svih "kršćanskih" sabora. Rečeno nam je da su se na ovom koncilu kršćanski biskupi konačno složili oko zajedničkog okvira temeljne teologije za kršćanstvo, uključujući božanstvo Isusa Krista, slavlje Uskrsa, krštenja i čin profesionalne vjere (nicejsko vjerovanje).
Izvorni carski dokumenti o ovom postupku ukradeni su iz carskog arhiva nakon osvajanja i uništenja Konstantinopola 1096. od strane vođe rimskog kulta pape Urbana II. i odneseni natrag u Rim. Vjeruje se da su izvornici još uvijek postojali sve do 14. stoljeća. Međutim, nije poznato jesu li ti dokumenti ostali u posjedu Vatikanskog tajnog arhiva. Svi kasniji dokumenti objavljeni od 12. stoljeća sadržavali su namjerna uključivanja i neistine od strane vođa rimskog (katoličkog) kulta i stoga se ne mogu smatrati autentičnima.
Pozadina
Otprilike 277 godina nakon Ekumenskog sabora u Jeruzalemu, Nazarećanska crkva praktički nije postojala, dominirale su religije spasiteljstva zoroastrizam, Mitra, Krišna - zajedno s "kršćanskim" skupinama kao što su pavlinisti, boetuzijanci, ebioniti i tertulijanci.
Rimski car Dioklecijan (284.-305.) bezuspješno je pokušao dovesti ove zaraćene frakcije u neku vrstu jedinstvenog religijskog okvira, ali bez puno uspjeha. Međutim, pod carem Konstantinom I. formirana je nova strategija da se "prisile" različiti kultovi da se ujedine pod jednim vjerovanjem.
Suprotno revizionističkim tvrdnjama kršćanskih crkava da pojam kršćana postoji od vremena Nerona (1. stoljeće), nema vjerodostojnih neovisnih dokaza da se riječ koristila prije univerzalne jedinstvene religije koju je stvorio Konstantin preko Nikeje 325. godine.
Ne postoji niti jedan vjerodostojan izvorni dokaz koji bi dokazao da je Rim uopće imao funkcionalnu sektu "kršćanskog" tipa u vrijeme Nicejskog sabora. Zapravo, neodoljivi su dokazi da je upravo u vrijeme kada je Konstantin stvorio kršćanstvo kao službenu religiju Carstva, Rim prolazio kroz poganski preporod na Vatikanskom brežuljku kao glavno pogansko svetište.
Što se tiče postupka i istine o tome što se zapravo dogodilo u Nikeji, čini se da je barem jedna kopija tih povijesnih događaja još uvijek postojala do prije nekoliko stotina godina.
Pretpostavka je da je to činjenica jer je nekoliko kršćanskih povjesničara i ličnosti spomenulo da su čitali prijepise iz Nikeje ali kako su ti ljudi bili glasni, grubi, neuki, hokus pokus trgovci, bili su teško dostojni nazivati se biskupima.
Uhićenje i prisilno odvođenje u Nikeju
Iako su ovi ključni izvorni dokumenti uništeni ili skriveni, jasno je da Konstantin nije jednostavno pozvao različite vođe religijskih kultova zajedno – naredio je njihovo uhićenje i prisilni transport na konferenciju.
Niti su se radnje vijeća bavile samo pitanjima kršćanske filozofije o tome je li Isus bio ili nije? Zapravo, vijeće je bilo odgovorno za stvaranje kršćanstva, a ne obrnuto.
Niti je rimski biskup (patrijarh) uopće postojao u to vrijeme. Opet, jedna od mnogih očitih i grotesknih prijevara Rimokatoličke crkve u proglašavanju superiornosti. Zapravo, najviši klerik u Niceji kulta povezanog s Isusom bio je Boetuzijanski patrijarh (kasnije poznat kao Istočna pravoslavna crkva).
Zbog toga do danas mnogi milijuni pravovjernih kršćana s pravom smatraju carigradskog patrijarha pravom linijom papa cijele kršćanske crkve.
Koncilski zbornik
Čini se da rad Vijeća nije dobro prošao. Uglavnom, "zatočenici" su odbijali valjano raspravljati o različitim stavovima, nego su se ponašali kao divlje životinje. Tek nakon izravne i jasne prijetnje Konstantina u posljednjih nekoliko dana Koncila, kada je preuzeo izravnu kontrolu, pojavio se bilo kakav nalog.
O pitanju je li Isus doista Sin Božji ili nije raspravljalo se, suprotno legendi. To je zato što glasovanje o tome tko će biti službeni bog "mesija" novog Svetog Rimskog Carstva nije odlučeno do kraja.
Na kraju, Isus Krist je kombinacija drevnih mitova Kelta i Azije i potpuni početak nove religije. Kako bi sakrili činjenicu da je kršćanstvo stvarno stvoreno u Nikeji, vlasti su stoljećima koristile navodnu raspravu o božanstvu kao namjerno "pogrešno usmjerenje".
Nicejsko vjerovanje
Vijeće se složilo oko jednoglasne izjave o vjeri koja je temeljna za sve kršćane pod nazivom Nicejsko vjerovanje:
Vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog.
I u jednoga Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega, rođenoga od Oca jedinorođenoga; to jest, od suštine Oca, Boga od Boga, Svjetla od Svjetla, samog Boga od samog Boga, rođenog, nestvorenog, koji je od jedne tvari s Ocem;
po kome je sve stvoreno ;
koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao i utjelovio se i postao čovjekom;
trpio je, a treći dan je uskrsnuo, uzašao na nebo;
odande će doći suditi živima i mrtvima.
I u Duhu Svetome.
Ali oni koji govore: 'Bilo je vrijeme kad ga nije bilo'; i 'Nije ga bilo prije nego što je stvoren;' i 'On je stvoren ni iz čega,' ili 'On je od druge tvari' ili 'suštine,' ili 'Sin Božji je stvoren,' ili 'promjenjiv,' ili 'promjenjiv' - osuđuju ih sveta katolička i apostolska Crkva.
Kršćanska Pasha (Uskrs)
Još jedan rezultat koncila bio je dogovor o datumu kršćanske Pashe (Pascha na grčkom; Uskrs na modernom engleskom), najvažnijeg blagdana crkvenog kalendara. Vijeće je odlučilo za slavljenje Isusa prve nedjelje nakon prvog punog mjeseca nakon proljetnog ekvinocija, neovisno o biblijskom hebrejskom kalendaru, i ovlastilo je biskupa Aleksandrije da godišnje objavi točan datum svojim kolegama biskupima.
Time je povijesni datum raspeća odvojen od 14. nisana ( Nisan) po hebrejskom kalendaru i nakon toga fiksiran kao pomični datum. Osuđeni su i izopćeni oni koji su odbili ovu jednostranu promjenu, a ipak su htjeli slaviti pravi datum Isusovog raspeća.
Namjerno krivotvorene informacije
Nažalost, izvorni carski dokumenti o ovim postupcima ukradeni su iz carskih arhiva nakon osvajanja i uništenja Konstantinopola 1096. od strane vođe rimskog kulta pape Urbana II. i vraćeni u Rim.
Kao rezultat toga, tijekom proteklih stoljeća napravljen je niz namjerno lažnih umetanja u vezi s ovim događajem - najznačajnije prijevare bile su navodna "Arijanska kontroverza" i "tri" legata iz Rima.
Krivotvorinu navodnih rimskih papinskih legata jednostavno je odbaciti na temelju nepobitnog dokaza da je Katolička crkva stvorena tek 741. godine, a rimski kult tek mnogo kasnije 846. godine. Stoga je ova informacija očito lažna.
Međutim, krivotvorine koje se tiču "Arijanske kontroverze" mnogo su značajnije jer je zapravo carsko kršćanstvo bilo temeljno arijansko, dok je heretičko sotonsko vjerovanje rimskog kulta uvijek bilo trojstveno.
Carsko kršćanstvo vjerovalo je da je Bog superioran i univerzalan, dok je Spasitelj "Hesus Krišna" - Isus Krist bio njegov jedini sin - dio jednog, ali manji od njega. Niti je bilo ikakvog spomena apstraktnog koncepta "Svetog Duha/Duha" -- namjernog lažnog umetanja koje je moglo prikriti "Duhove Božice/Demona" koji su bit duha rimskog kulta.
Kako bi se eliminirala svaka mogućnost da bi povjesničari tijekom stoljeća otkrili istinu o carskom kršćanstvu i heretičkim uvjerenjima rimskog kulta i njegovih pristaša, stvoren je koncept skupine "heretičkih" kršćana nazvanih arijanci.
Zavrsetak u komentaru nize..
Ovdje bih savjetovao da pricekate da zavrsim 3 upisa 8-10 dio kako bi mogli stvoriti neku jasniju sliku.
Napomena:
Vecina izvora pripada knjiznici Vatikana dok se dio odnosi na:
Sokrat Skolastik: Historia Ecclesiastica, "sluzbeno" napisanoj oko 440. godine:
hr.m.wikipedia.org/wiki/Sokrat_Skolastik
Ako nekog zanima moze na netu pronaci i textove.
(Ako primjetite da spominjem Irsku to je zbog izvora, jedan moj kolega koji istrazuje ovo podrucje je Irac koji vjeruje da je sve poteklo od Iraca)
Da, ponovim, vecina tekstova je iz Vatikanske knjiznice napisane od strane frakcije "Carskog krscanstva" koja je kroz povijest u sukobu sa frakcijom Rimskog (Katolickog) Kulta.
Da vas ovo ne buni sa kronologijom o kojoj pise Istrazuj i apostolskim krscanstvom, ovdje apostolskog nema, Ekumenski sabor je spomenut u izvorima (2 zasjedanja) i od tada vise nema tragova, nestao je iz povjesti.
Sluzbeno je povjest Ekumenskih sabora bila zapisana u spisima Carskih sabora a oni kazu da je sve unisteno kako sam nize i napisao.
Dakle ako eliminiramo Apostolsko kao potpuno unisteno ostaju nam sukobi 2 frakcije a to su Carsko vs Rimski kult sto reflektira ono sto sam i prije pisao o Religijama vs New Age.
Ako bi to prenijeli u nase vrijeme onda su Raprezentanti Rimskog Kulta bili Ivan Pavao II i Benedikt XVI ( posljednji prema prorocanstvu en.m.wikipedia.org/wiki/Prophecy_of_the_Popes) koji su provodili
zlocine i kaznena djela uključujući, ali ne ograničavajući se na: ubojstvo, prijevaru, iznudu, prostituciju, trgovinu drogom, pedofilske mreže, trgovinu oružjem jer im je to BOG dozvolio, dok je u Medunarodnim odnosima UN bio bog, danas vise ne govorimo o mocnom utjecaju CRKVE / VATIKANA ..niti nam ostavlja dojam da oni upravljaju svijetom.
Radi se o smjeni, preciznije o obnovi Carske Kršćanske crkve koja je obnovljena izborom vođe u skladu s izvornom doktrinom i zahtjevima iz vremena Konstantina na izboru pape Franje 14. ožujka 2013.
Dakle papinskom bulom: en.m.wikipedia.org/wiki/Motu_proprio
u prevodu sa lat. "on his own impulse" ili ako pogledate pod "civilni zakon" isti link wiki, onda je to izraz "na vlastitu inicijativu".
To mozemo vidjeti u kontekstu sukoba gdje vise nitko ne postuje ugovore ili UN vec radi " na vlastitu inicijativu" dok sama crkva slijedi "new age" inkluzivnost istospolnih brakova, cjepljenje, razlicite religije... poput Konstantina koji je prema sluzbenoj povjesti takoder sve iskompilirao u Krscanstvo sa ciljem jedne svjetske religije.
Nama danas prividno ostaje izbor da navijamo izmedu Rimskog kulta i Carskog krscanstva ili kako god da se okrenes dupe ti je straga.
Pa idemo redom..
Carska religija kršćanstva
Temelj
Carsku državnu religiju kršćanstva, općenito poznatu kao "kršćanstvo", utemeljio je car Konstantin I. 326. godine nakon 1. sabora u Niceji (325.).
Iako je tehnički izumrla gotovo 800 godina, Carska Kršćanska crkva je obnovljena izborom vođe u skladu s izvornom doktrinom i zahtjevima iz vremena Konstantina na izboru pape Franje 14. ožujka 2013.
Izvorni carski dokumenti o ovom postupku ukradeni su iz carskog arhiva nakon osvajanja i uništenja Konstantinopola 1096. od strane vođe rimskog kulta pape Urbana II. i vraćeni u Rim. Vjeruje se da su izvornici još uvijek postojali do 14. stoljeća.
Međutim, nije poznato jesu li ti dokumenti ostali u posjedu Vatikanskog tajnog arhiva.
Svi kasniji dokumenti objavljeni od 12.stoljeća sadržavali su namjerna uključivanja i neistine od strane vođa rimskog (katoličkog) kulta i stoga se ne mogu smatrati autentičnima.
Suprotno revizionističkim tvrdnjama kršćanskih crkava da pojam kršćana postoji od vremena Nerona (1. stoljeće), nema vjerodostojnih neovisnih dokaza da se riječ koristila prije univerzalne jedinstvene religije koju je stvorio Konstantin preko Nikeje 325. godine.
Ne postoji niti jedan vjerodostojan izvorni dokaz koji bi dokazao da je Rim uopće imao funkcionalnu sektu "kršćanskog" tipa u vrijeme Nicejskog sabora. Zapravo, neodoljivi su dokazi da je upravo u vrijeme kada je Konstantin stvorio kršćanstvo kao službenu religiju Carstva, Rim prolazio kroz poganski preporod na Vatikanskom brežuljku kao glavno pogansko svetište.
1. Carski sabor kršćanstva, Carigrad 381. CE
Pozadina
Sabor je sazvan za vrijeme vladavine Flavija Teodozija (11. siječnja 347. - 17. siječnja 395.), također zvanog Teodozije I. i Teodozije Veliki, koji je bio rimski car od 379. do svoje smrti 395. godine.
Zaslužan je za ponovno ujedinjenje istoka i zapadnih dijelova Carstva i bio je posljednji car Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva.
Nakon njegove smrti ta su se dva dijela trajno razdvojila.
(Suprotno namjernom povijesnom krivotvorenju, Teodozije nije bio prvi car koji je kršćanstvo učinio službenom državnom religijom Svetog Rimskog Carstva.
Konstantin I. je to učinio 325./6.g.
Ova namjerna laž postoji u stalnom pokušaju rimskog kulta da oslabi apostolski autoritet i povijest kršćanstva.)
Ključne inovacije za uklanjanje hereze i heretika
Godinu dana nakon Sabora (382.) car Teodozije donio je zakone po kojima se krivovjerje (protiv kršćanstva) kažnjava smrću.
U prilog kršćanskim ciljevima 391. godine car Teodozije I. naredio je uništenje svih poganskih hramova.
Aleksandrijski patrijarh Teofil apelira na Teodozija da je najopasniji od svih hramova hram opasnog znanja velike Aleksandrijske knjižnice (jedno od 7 drevnih svjetskih čuda i najveće sveučilište/blago ljudske povijesti).
Teodozije I. slaže se s argumentom i poziva svoje trupe da pomognu u potpunom rušenju i spaljivanju svake pojedine knjige, rukopisa i artefakta drevne ljudske povijesti.
(Izvor br.1)
Sokrat Skolastik daje sljedeći izvještaj o razaranju hramova u Aleksandriji u petoj knjizi svoje Historia Ecclesiastica, napisanoj oko 440. godine:
"Na traženje Teofila, biskupa Aleksandrije, car je u to vrijeme izdao naredbu za rušenje poganskih hramova u tom gradu; također je naredio da se to izvrši pod Teofilovim vodstvom.
Iskoristivši ovu priliku, Teofil se potrudio do krajnjih granica kako bi poganske misterije izložio preziru.
I za početak, naredio je da se Mitreum očisti i javno izloži znakove njegovih krvavih misterija. Zatim je uništio Serapeum (knjižnicu) i krvave obrede Mitreuma je javno karikirao.
Serapeum je također prikazao, pun ekstravagantnih praznovjerja, i dao je pronijeti Prijapove fale posred foruma. Tako je ovaj poremećaj prekinut, guverner Aleksandrije i zapovjednik zapovjednik trupa u Egiptu, pomogao je Teofilu u rušenju poganskih hramova."
Namjerno krivotvorene informacije
Nažalost, izvorni carski dokumenti o ovom postupku ukradeni su iz carskih arhiva nakon osvajanja i uništenja Konstantinopola 1096. od strane vođe rimskog kulta, pape Urbana II., i odneseni natrag u Rim.
Kao rezultat toga, niz ključnih i namjerno lažnih umetaka napravljen je u prerađenim dostupnim dokumentima za koje se tvrdi da su povezani s ovim događajem - najznačajniji je nastavak "Arijanske prijevare", Teodozije prvi koji je kršćanstvo proglasio službenom religijom i koncept Trojstva/Svetog Duha.
Koncept arijanizma da Isus nije bio samo manji od Boga, već da je stvoren nakon što je Bog stvoren ostao je imperijalna doktrina teologije kršćanske Crkve.
Tvrditi drugačije znači biti u suprotnosti s ispravnim učenjima kršćanstva.
Kako bi se osiguralo širenje vjerovanja rimskog kulta svim sredstvima, tekstovi su promijenjeni kako bi se tvrdilo da je carsko kršćanstvo trinitarizam i da je "arijanizam" neka heretička sekta.
Ovo krivotvorenje i lažno vjerovanje postoji kao jedna od laži u koju se najčešće vjeruje u odnosu na pravo izvorno kršćanstvo.
"2. Nicejsko vjerovanje" koje je stvorio rimski kult s objašnjenjem da je Teodozije nekako odlučio "pročistiti" vjerovanje kako bi razjasnio stav Trojstva.
S obzirom da je kršćanstvo bilo službeno arijansko, a ne trojstveno (heretičko vjerovanje rimskog kulta), zaključak moze biti da se 2. Nicejsko vjerovanje smatra poznatom povijesnom krivotvorinom.
Velika krivotvorina " 2. Nicejskog vjerovanja".
(Izvor br.2)
Ovo je objavljeni tekst koji je Vatikan osmislio kao poznatu krivotvorinu "2. Nicejskog vjerovanja" za usađivanje heretičkih demonskih vjerovanja u novu marku kršćanstva:
"Vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog.
I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, rođenoga od Oca prije svih svjetova (æons), Svjetlost od Svjetlosti, sam Bog od samoga Boga, rođen, nestvoren, jednobitan s Ocem; po kome je sve stvoreno;
koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetome od Marije Djevice i postao čovjekom; bio je razapet za nas pod Poncijem Pilatom, patio je i bio pokopan, a treći dan je uskrsnuo, prema Svetom pismu, i uzašao na nebo, i sjedi zdesna Ocu;
odande će opet doći sa slavom da sudi živima i mrtvima; čijem kraljevstvu neće biti kraja.
I u Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca, koji od Oca izlazi, koji se zajedno s Ocem i Sinom štuje i slavi, koji je govorio po prorocima. U jednoj svetoj Crkvi katoličkoj i apostolskoj; priznajemo jedno krštenje za oproštenje grijeha; očekujemo uskrsnuće mrtvih i život budućega svijeta. Amen."
2. carsko vijeće carske državne vjere Svetog Rimskog Carstva.
(Chalcedon) Constantinople 451 CE)
Lažno i namjerno nazvan 4. ekumenski koncil kako bi implicirao koncil koji uključuje različite kršćanske vjere i postojanje Katoličke crkve prije 742. Također se često krivo nazivao "Kalcedon" kako bi se doslovno prekinula tradicija carskih kršćanskih sabora koji su se održavali u Carigradu u čast utemeljitelja kršćanstva Konstantina I. 326. god.
Izvorne carske dokumente za ovaj postupak ukrao je iz Carskog arhiva nakon osvajanja i uništenja Konstantinopola 1096. godine vođa rimskog kulta papa Urban II i odnio ih natrag u Rim.
Vjeruje se da su izvornici još uvijek postojali sve do 14. stoljeća. Međutim, nije poznato jesu li ti dokumenti ostali u posjedu Vatikanskog tajnog arhiva. Svi kasniji dokumenti objavljeni od 12. stoljeća sadržavali su namjerna uključivanja i neistine od strane vođa rimskog (katoličkog) kulta i stoga se ne mogu smatrati autentičnima.
Pozadina
Carigradsko kalcedonsko vijeće bilo je isključivo Carsko kršćansko vijeće (ne ekumensko) koje se održalo od 8. listopada do 1. studenoga 451. u Kalcedonu (kompleksu carske palače) na azijskoj strani Bospora nasuprot Carigrada. Danas je to područje poznato kao četvrt Kadıköy.
Sabor je u prvom redu sazvan da raspravlja o ubojstvu posljednjeg "Velikog" Teodozijevog prezbitera Lava iz Rima od strane Atile iste godine (451.).
Nije poznato je li Atila u vrijeme Sabora bio poražen (Bitka kod Chalona) izdajom svog polubrata, španjolskog kralja Teodorika I. i rimskog generala Flavija Aëcija.
Koncil je također bio pozvan odgovoriti na neke temeljne teološke praznine koje su se pojavile u kršćanstvu u vezi s naravi Isusa Krista i objašnjenjem njegovog "božanstva" i "ljudskog oblika".
Nestorije je Koncilu predstavio teološki odgovor u obliku doktrine koja je postala poznata kao "nestorijanstvo".
Nestorijanizam je doktrina da Krist postoji kao dvije osobe, čovjek Isus i božanski Sin Božji, ili Logos, a ne kao dvije prirode (Pravi Bog i Istinski Čovjek) jedne božanske suštine.
Na ovom Carevinskom saboru ova je doktrina postala dijelom kanonskog prava kršćanstva.
Kako bi osigurao da svi kršćani razumiju ovu profinjenost službene doktrine kršćanstva, Vijeće je postavilo Kalcedonsko vjerovanje (sada izgubljeno i iskvareno), koje opisuje Isusovu "punu ljudskost i potpuno božanstvo".
Namjerno krivotvorene informacije
Nažalost, izvorni carski dokumenti o ovim postupcima ukradeni su iz carskih arhiva nakon osvajanja i uništenja Konstantinopola 1096. od strane vođe rimskog kulta pape Urbana II. i vraćeni u Rim.
Kao rezultat toga, niz ključnih i namjerno lažnih umetaka napravljen je u prerađenim dostupnim dokumentima za koje se tvrdi da su povezani s ovim događajem - najznačajniji je nastavak "Arijeve prijevare", lažnog "Kalcedonskog vjerovanja" i da je prezibter Leo bio pripadnik rimskog kulta a ne bizantski kršćanin.
Prije svega, lažno "Kalcedonsko vjerovanje" je prvi put da rimski kult tvrdi da je božica Marija (Kibela/Ištar itd.) "Majka Božja".
Tri kanona također su značajna po svojoj krivotvorini.
Kanon 16.
• "monks and nuns are forbidden to marry each other on pain of excommunication, (later forged to imply total marriage forbidden).
što je prvi put da su svećenici Cybele preko svog rimskog kulta pokušali uvesti "celibat" za svećenike (galoje) u prijevari iz 12. stoljeća.
Kanon 28.
● Church of Constantinople remains the Mother Church of Christianity and the Patriarch its highest office. (Later forged to imply "new Rome" and "Old Rome" in 12th Century claiming "equal status" for both Constantinople and Rome.
Kanon 30
• grants the Coptic Orthodox time to consider their rejection of the Netorius Tome (forged in 12th C as Leo).
Krivotvorina kalcedonskog vjerovanja
(Izvor: br3)
Ovo je objavljeni tekst koji je Vatikan osmislio kao poznatu krivotvorinu "Kalcedonskog vjerovanja" kako bi usadio heretička demonska vjerovanja o Majci Božici Magna Mater (Vatikan) kao "Mariji" u novu marku kršćanstva:
„Slijedeći svete Oce jednodušno naučavamo i ispovijedamo jednog te istog Sina, Gospodina našega Isusa Krista: istoga savršenog u božanstvu i savršenog u čovječanstvu, istog istinskog Boga i istinskog čovjeka, sastavljen od razumne duše i tijela; istobitan s Otac u pogledu svog božanstva i istobitan s nama u pogledu svoje ljudskosti; "sličan nama u svemu osim u grijehu."
On je rođen od Oca prije svih vjekova u pogledu svog božanstva iu ovim posljednjim danima, za nas i za naše spasenje, rođen je po svojoj ljudskosti od Djevice Marije, Majke Božje.
Ispovijedamo da se jedan te isti Krist, Gospodin i jedinorođeni Sin, priznaje u dvije naravi bez brkanja, promjene, podjele ili razdvajanja.
Razlika između naravi nikada nije bila ukinuta njihovim sjedinjenjem, nego je naprotiv sačuvan karakter koji je svojstven svakoj od dviju naravi jer su se spojile u jednoj osobi (prosopon) i jednoj hipostazi."
Sveto Rimsko Carstvo
Temelj
Godine 326., nakon službenog formiranja nove rimske carske religije kršćanstva, car Konstantin I. naredio je novi službeni moto i potpis za vladu Rimskog Carstva - I·N·R·I što znači ILEX·NOVUM·ROMANUM·IMPERIUM , doslovno "Jedan zakon (je) novo ime (za) Rimsko Carstvo" jednostavno Sveto (Sveto) Novo Rimsko Carstvo.
Službeniku i motu je naređeno da zamijene prethodni moto S·P·Q·R (što je na latinskom značilo SENATUS POPULUS QUO REGNUM ili "(Senat) (naroda) kroz koji (se) vlada") na svim službenim legijske zastave, građevine, dokumente i spomenike. Naredbu su ljudi u "Starom" Rimu i Sjevernoj Africi uglavnom ignorirali. Službeni standard I·N·R·I također je mjesto gdje potječe izreka "Novi Rim" kako bi se Konstantinopol razlikovao od Rima.
Etimologija carskog mota za Sveto Rimsko Carstvo:
Riječ Ilex, koja je drevna latinska riječ za božikovinu (iz koje je izvedena riječ sveti), sama je konstrukcija dviju latinskih riječi i = Jedan i lex = Zakon - stoga Ilex također znači "Jedan zakon" i "Primarni zakon" kao i Holly.
Novum je latinsko za novo ime.
Romanum imperium je latinski naziv za Rimsko Carstvo.
Međutim, značenje I·N·R·I namjerno su iskrivili povjesničari rimskog kulta u 16. stoljeću kako bi pročitali apsurdnu (i povijesno nemoguću) frazu IESVS·NAZARENVS·REX·IVDÆORVM ili "Isus iz Nazareta - kralj Židova" , riječ Židov nastala je tek u 16. stoljeću.
Ova razrađena prijevara namjerno je stvorena u isto vrijeme kada je Rimski kult pokušao ponovno stvoriti "Sveto Rimsko Carstvo" kao SRI (Sacrum Romanum Imperium) u Njemačkoj.
Danas niti jedna povijesna knjiga ne navodi točan naziv Rimskog Carstva obnovljenog pod Konstantinom kao "Sveto Novo Rimsko Carstvo", niti postoji točna akademska referenca o njegovoj ulozi utemeljitelja kršćanstva kao carske religije.
Poveznica s I·N·R·I i službenom religijom kršćanstvom
Službeni imperijalni moto I·N·R·I ima izravnu vezu sa stvaranjem službene religije "Novog" Rimskog Carstva, a to je kršćanstvo 326. godine.
Kako je Konstantin (Custennyn/Custennin) bio i kralj keltskog plemena Drumonii bio je dobro svjestan svog slavnog pretka i svetog kralja Hesusa (napisanog Isusa) , a čovjek koji je nastojao promijeniti sarmatske (Izrael) i Yahudi (Juda) židovske običaje koristeći svoje prvorodstvo kao posljednju pravu krvnu lozu mesijanskih kraljeva Yahuda (Jude).
Dok je I·N·R·I najčešće bio naveden samostalno, također je uključen u standarde pomoću Chi-Rho križa.
Kraj Svetog Novog Rimskog Carstva
Službeni kraj Svetog Novog Rimskog Carstva najpreciznije je datiran u 1096. godinu i pad Konstantinopola od strane goleme vojske antipape Urbana II., maskiranog kao "Petar Pustinjak".
Dok su svećenici uspjeli pobjeći na dvorove "židovskih" sarmatskih kraljeva Rusa (Rusija), Carski arhiv je uništen s mnogim knjigama zaplijenjenim i kasnije potpuno izmijenjenim.
Dok su i carevi i svećenstvo navedeni nakon ovog datuma, i njihov položaj i politika bili su podložni hirovima rimskog kulta koji je od tog datuma nadalje držao ključne instrumente moći u odnosu na formiranje i povijest kršćanstva.
Lažno "Sveto Rimsko Carstvo" Njemačke
Suprotno većini povijesnih knjiga koje lažno tvrde da su Karlo Veliki i njegovi potomci prvi ugradili naslov "Sveto Rimsko Carstvo" u svoju vladavinu, naslov "Sveto Rimsko Carstvo" pojavio se tek u 16. stoljeću kada je na njemačkom bio poznat kao Heiliges Römisches Reich Deutscher Nation i na latinskom u Sacrum Romanum Imperium Nationis Germanicæ.
Posljednji vladar koji je polagao pravo na titulu "cara Svetog rimskog carstva" bio je Franjo II., koji je abdicirao i raspustio Carstvo tijekom Napoleonskih ratova 1806. godine.
Također se ponekad tvrdi da je naslov Sacrum Romanum Imperium (SRI) korišten ranije. Međutim, nema dokaza da je ovaj naslov postojao u bilo kojoj referenci prije 1254.g.
Ekumenski koncil
Jeruzalem (48. n. e.)
Jeruzalemski je prvi i jedini sabor izvorne Nazarećanske crkve koju je osnovao Isus, također poznat kao Isus Krist, 48. godine n. e. u Jeruzalemu.
Pozadina
Vijesti o "čudesnim" okolnostima Isusove smrti i očitog uskrsnuća - kavkaskog princa i krvnog potomka "židovskih" kraljeva mesije - Isusa su već postale folklor u mnogim dijelovima Rimskog Carstva, osobito među mitraističkim zajednicama u godinama nakon 36 CE.
Međutim, čini se da su svi apostoli poduzeli neku vrstu samonametnute suzdržanosti od evangeliziranja u trajanju od oko dvanaest godina u čast Isusove riječi (Isus) do 48. godine n. e. (12 godina).
Jedna referenca je citat koji se pripisuje Šimunu bar Joni, također poznatom kao Šimun Petar – “Ako se tko od Izraelaca obrati i povjeruje u Boga u moje ime, bit će mu oprošteni grijesi. Nakon dvanaest godina idi u svijet, da nitko ne kaže: Nismo čuli."
(Citat Klementa Aleksandrijskog 205. n.e.).
Međutim, s obzirom na to da se zemlja zvala Iudea, a ne Izrael i da je ime Božansko Stvoritelj Yahudija bio je Yah, Yahuweh kao referenca na "Bog", "Izrael" pa čak i riječ "židov" iz 16. stoljeća su upitni.
Počevši oko 44. CE i dostigavši vrhunac 48. CE, cijela Iudea doživjela je veliku sušu i glad. Josip iz Arimateje (Ha-Rama-Theo), Isusov otac već je počeo likvidirati svoje ogromno bogatstvo nakon 36. godine n. e. i preko svog sina Jakova bio je odgovoran za stotine tisuća ljudi diljem Levanta koji su gladovali.
Čini se da su apostoli pod Jakovom preuzeli izravnu ulogu u koordinaciji vlastitih privatnih napora pomoći, što je također ozbiljno smanjilo vrijeme posvećeno pisanju gnostičkih spisa.
U isto vrijeme Pavao iz Tarzasa, prognani bivši sarmatski "Mesija" također poznat kao Dositej i Baraba (sin "oca") imali su otkrivenje oko 45. godine n. e. u susretu s Ananiom ben Nebedeusom u vezi s iskorištavanjem popularnosti Isusovih priča u novi oblik hibridne religije koja bi pomogla prikupiti resurse za Judeju (za razliku od esena, nazarena, simonata, baptista i drugih mitraističkih i jahudijskih sekti).
Pretpostavljajući da nije objavio svoju povezanost s Kućom Ananus, Pavao se predstavio Katharoiima negdje oko 45. godine n. e. i jasno je da su mu dali neku vrstu "ovlasti" na njegov zahtjev da pomogne izgladnjelom narodu Judeje. Zatim je od oko 45. CE do 48. CE Pavao bio odgovoran za stvaranje lažnih dobrotvornih udruga u glavnim mitraističkim središtima diljem antičkog svijeta koje su usmjeravale bogatstvo u njegovu novu crkvu pavlinskog kulta (kasnije poznatu kao paulicijanizam) pod krinkom potpore naporima Jakova i njegovih ljudi za pružanje pomoći.
Međutim, do 48. n. e. čini se da je Pavao postao toliko moćan u lažnom bogatstvu, stvorivši koncept "apostolos" (grč. glasnik) da je Nazaretska crkva osjećala da je izgubila potpunu kontrolu nad dnevnim redom.
Sazvali su prvo vijeće kako bi Pavla i njegov kult izveli na odgovornost i pokušali ujediniti smjer crkve.
Kontroverzni postupci
Jakov Pravedni, Isusov krvni brat, usprotivio se Pavlovom masovnom obraćenju pogana i mozaičkoj (Mitrinoj) teologiji.
Bilo je to u oštroj suprotnosti s nazaretskim gnostičkim tradicijama i učenjima samog Isusa Krista.
Ovo oklijevanje obraćenja nije bilo zbog neke ideje elitizma, već zbog priznanja vjere s poštovanjem koju je stvorio njegov brat - biće Knosis - ili "tajno znanje".
Da bi netko postao "katheros" (čist) morao je proći preobrazbu čistoće koju je Isus (Hesus) nazvao Katharsis - kasnije iskvaren u esensku praksu krštenja.
Nasuprot tome, Pavao je potpuno zanemario ovaj najosnovniji čin vjere Hesusa i Katharoija.
Priča se da je Jakov zahtijevao od Pavla da se odrekne pred ostalim Katharoi i zavjetuje se na vjernost (njemu) i nazaretskom vjerovanju gnosticizma (izvorno vjerovanje Isusa Krista koje je sada izgubljeno).
Podjela svijeta
Čini se da je u još jednom udarcu Pavlovoj moći Nazaretska crkva predložila da sami katharoi putuju Rimskim Carstvom kako bi "kontrolirali teološko" tumačenje kao "apostoloi" (Apostoli).
Ponekad se naziva sporazumom "Podjele svijeta", Jakov Pravedni (Isusov brat) dodijelio je određena područja svakom od apostola.
Smatra se da su podjele prema:
Toma i Bartolomej - ždrijeb bačen na Istok.
Šimun i Matej – bacili su ždrijeb za Jug.
Filip i Tadej - trebali su ići na Sjever.
Matej i Jakov trebali su ostati u središtu svijeta, Jeruzalemu.
Ivan i Andrija trebali su otići u pokrajine Sredozemlja.
Šimuna, Petra i Pavla u kraljevstva Zapada.
Matatija je trebao ostati u Jeruzalemu.
Sabor sedamdesetorice apostola
Izvorna Nazaretska crkva bila je utemeljena na varijaciji esenskih zajednica u "ocu" (grč. pater) i vijeću "braće" (grč. phratér) poznatim kao "Katharoi" (grč. čisti).
Nasuprot tome, Pavao je već počeo uspostavljati strukture oko uloga "apostoloi".
Čini se da je nazarensko vodstvo pristalo na neku vrstu kompromisa i da je uloga apostola uvedena kao podređena položaju s ulogom patrijarha (grčki što znači otac) i konačno vijeće od sedamdesetorice (koji predstavljaju izvorne Katharoi plus druge učenike od početak).
Prvi pravi Papa
Glasovanjem sabora i uputama Jakova Pravednog, on je efektivno delegirao svoju ovlast samim apostolima kao saboru, tako da niti jedan patrijarh nikada ne bi mogao legitimno zahtijevati superiornost ili apsolutnu vlast (diktatura).
Dok se grčka riječ patrijarh koristi kao crkveni otac, latinska riječ papa (od latinskog papa-otac) također se koristi za označavanje ovog položaja.
Stoga je za pripadnike Rimskog Carstva koji govore latinski, Jakov, Isusov brat, bio prvi pravi papa u povijesti.
Obrezivanje
Pavlova učenja nazvana "pavlicijanstvo" izazvala su veliku tjeskobu i zbunjenost među mnogim obraćenicima koji nisu Mitra u vezi s obrezivanjem.
Pavao, budući da je bio poklonik i poznavatelj babilonske Tore (pet Mojsijevih knjiga), smatrao je obrezivanje temeljnim dijelom obraćenja.
Na Prvom koncilu, čini se da je vodstvo temeljeno na gnostičkim i esenskim uvjerenjima smatralo velik dio pravila Tore lažima, uključujući obrezivanje, te je to proglasilo osobnim izborom.
Postoji jasan dokaz o ovoj presudi da je Pavao bio bijesan i nikada nije oprostio ono što je smatrao temeljnom krivovjerjem.
Povijesno vjerovanje Jakova "Nazarećanina" nasuprot Pavlovim "poganskim" vjerovanjima
Povijesna netočnost je tvrdnja da je Jeruzalemski sabor bio u osnovi zabrinut rastućom Pavlovom "nežidovskom" porukom u odnosu na "židovska" ograničenja Jakova Pravednog i apostola.
Na temelju gnostičkih učenja Isusa i Esena, te na temelju Pavlove stroge farizejske obuke, očito je suprotno.
Izvorni Isusovi učenici (Hesus) protivili su se Pavlovoj opsesiji da u svoja učenja upiše veliki naglasak na Mitrin zakon i proročanstvo, koje su prezirali kao izmišljeno od strane Nehemije i Ezre oko 450. do 430. pr. Kr.
Opet, usprkos namjernom povijesnom preokretu stavova od strane kasnijih pisaca, pravi stavovi su očiti u gorčini mnogih Pavlovih spisa koji se tiču reakcije Jakova i Katharoija na njegova učenja.
Didache
Didahe, skraćenica za "Učenje Gospodnje poganima od strane dvanaestorice apostola" je dokument (u nekom značajno modificiranom obliku) koji postoji i danas (vidi Didahe).
en.m.wikipedia.org/wiki/Didache
Predstavlja prvu "knjigu pravila" nove "nazarenske/gnostičke" crkve koja je nastala kao rezultat Prvog ekumenskog sabora u Jeruzalemu.
Utjecaj 1. ekumenskog sabora
Posljedice 1. ekumenskog sabora nisu mogle biti dramatičnije. Po svemu sudeći i implicirano u Pavlovim spisima, otišao je ogorčen i dao ostavku kako bi uglavnom ignorirao sve daljnje zahtjeve Jeruzalema.
Umjesto toga, čini se da je ponovno udvostručio svoje napore da stvori pavlikijanstvo na vlastitu sliku. Čini se da je oko 58. godine Pavao sam sebe imenovao za patrijarha Antiohije, naslov koji je u izravnoj suprotnosti s autoritetom Jakova, vrhovnog patrijarha i Isusova brata. Povijesni zapisi također pokazuju da je Pavao preuzeo na sebe imenovati apostole odane sebi u Rimu.
(Linus, 1. apostol Rima 58 – 78) i Aleksandriji (Marko, autor Evanđelja po Marku, 1. apostol 58-68) .
Ova masivna i izravna prijetnja autoritetu Jakova kao patrijarha i Vijeća sedamdesetorice rezultirala je konačnim sukobom sa Šimunom Petrom oko 60. n. e. do 62. n. e., što nije jasno osim da je Pavao bio prva osoba "izopćena" iz Crkva u povijesti.
Pavao je zapravo prvi pravi "heretik".
Osim toga, postavljajući se za "patrijarha", Pavao također predstavlja još jednog prvog - prvog "antipapu" ili lažnog papu u povijesti.
Kao posljedica toga, postoje značajni dokazi koji upućuju na to da je Pavao imao udjela u pomaganju Kući Ananus da povrati ulogu Velikog svećenika kroz Ananus ben Ananus oko 62. godine n. e. iu Ananusovom kukavnom ubojstvu Jakova Pravednog tijekom rijetkog trenutka kada nijedan rimski guverner nije bio na vlasti u Jeruzalemu nakon smrti Porcija Festa.
Pavao, poput kuće Ananus, mogao je misliti da u konačnom oslobađanju od kuće Josipa i Nazarena neće imati otpora.
Osveta za njegovo izopćenje iz crkve "koju je stvorio" vjerojatno bi također igrala veliku ulogu u davanju emocija njegovoj zavjeri.
Uhićenje Pavla i pogubljenje preostalih Ananovih sinova
Što god da su se nadali postići, i Paul i njegovi životni prijatelji, kuća Ananus bila je u velikoj zabludi.
Neredi diljem židovskog svijeta počeli su gotovo odmah što je dovelo do potpunog sloma zakona i reda u Judeji. Ananus je odmah i nečasno otpušten s položaja Velikog svećenika i zajedno sa svojom preostalom braćom uhićen je od strane novog rimskog guvernera zbog njihovog oskvrnjivanja temeljnih kodeksa glavnog grada protiv ljudskih žrtava i sotonizma.
Pavao je ubrzo nakon toga uhićen zbog njegove umiješanosti u ubojstvo Isusova brata i nakon otprilike dvije godine ležanja u rimskim zatvorima u Judeji premješten je u Rim kako je nasilje raslo, gdje ga je oko 65. n. e. pogubio Neron kao političkog zatvorenika i glavnu osobu odgovoran za ustanak.
Otprilike u vrijeme 64. CE po Pavlovom dolasku u Rim, prvi papa Linus, princ plemena Iceni (podrijetlom iz okolice Norfolka) i sin kraljice Boudicce poziva sve kršćane da spale Rim. Oko 200.000 do 300.000 nevinih ljudi stradalo je zbog Pavlovih kršćanskih fanatika.
Ubrzo nakon toga, Rimljani su zarobili papu Linusa i pogubili ga zajedno s ostalim kršćanskim fanaticima.
Nakon što je čula za smrt njegova sina, kraljica Boudica, obraćenica na kršćanstvo, zajedno s drugim pokrštavanim članovima svog plemena, marširaju na rimske gradove u Britaniji i ubijaju sve stanovnike (uključujući žene i djecu).
Kršćani uništavaju London i pritom ga spaljuju do temelja i ubijaju svakog pojedinog stanovnika, oko 80.000 duša.
Rimski guverner Gaius Suetonius Paulinus 65. godine CE postiže poraznu pobjedu protiv kršćanske kraljice Boudice u bitci kod ulice Watling s 10 000 ljudi protiv procijenjenih 230 000 fanatičnih kršćanskih obraćenika.
Do 80 000 vojnika kraljice Boudice je pobijeno.
Guverneru Gaju Svetoniju Paulinu Neron tada naređuje da pronađe i ubije svakog kršćanina, uključujući potpunu eliminaciju plemena koja su podržavala Boudica, što on čini tijekom nekoliko mjeseci, a 66. CE vraća se u Rim kao heroj i postaje konzul.
Do 66. godine nove ere Šimun Petar je zajedno s drugim zelotskim zapovjednicima zauzeo Jeruzalem, a 70. godine nove ere, nakon neizbježnog poraza, namjerno su uništili Hram u ruševine u znak odmazde za postupke kuće Ananus protiv kuće Josipove i kako bi pokušali prekinuti podršku priča o Nehemiji i Ezri kroz babilonsku (perzijsku) Toru.
Ekumenski sabor
Nicaea [325 CE]
Ekumenski sabor u Niceji mnoge kršćanske frakcije općenito smatraju prvim i najvažnijim od svih "kršćanskih" sabora. Rečeno nam je da su se na ovom koncilu kršćanski biskupi konačno složili oko zajedničkog okvira temeljne teologije za kršćanstvo, uključujući božanstvo Isusa Krista, slavlje Uskrsa, krštenja i čin profesionalne vjere (nicejsko vjerovanje).
Izvorni carski dokumenti o ovom postupku ukradeni su iz carskog arhiva nakon osvajanja i uništenja Konstantinopola 1096. od strane vođe rimskog kulta pape Urbana II. i odneseni natrag u Rim. Vjeruje se da su izvornici još uvijek postojali sve do 14. stoljeća. Međutim, nije poznato jesu li ti dokumenti ostali u posjedu Vatikanskog tajnog arhiva. Svi kasniji dokumenti objavljeni od 12. stoljeća sadržavali su namjerna uključivanja i neistine od strane vođa rimskog (katoličkog) kulta i stoga se ne mogu smatrati autentičnima.
Pozadina
Otprilike 277 godina nakon Ekumenskog sabora u Jeruzalemu, Nazarećanska crkva praktički nije postojala, dominirale su religije spasiteljstva zoroastrizam, Mitra, Krišna - zajedno s "kršćanskim" skupinama kao što su pavlinisti, boetuzijanci, ebioniti i tertulijanci.
Rimski car Dioklecijan (284.-305.) bezuspješno je pokušao dovesti ove zaraćene frakcije u neku vrstu jedinstvenog religijskog okvira, ali bez puno uspjeha. Međutim, pod carem Konstantinom I. formirana je nova strategija da se "prisile" različiti kultovi da se ujedine pod jednim vjerovanjem.
Suprotno revizionističkim tvrdnjama kršćanskih crkava da pojam kršćana postoji od vremena Nerona (1. stoljeće), nema vjerodostojnih neovisnih dokaza da se riječ koristila prije univerzalne jedinstvene religije koju je stvorio Konstantin preko Nikeje 325. godine.
Ne postoji niti jedan vjerodostojan izvorni dokaz koji bi dokazao da je Rim uopće imao funkcionalnu sektu "kršćanskog" tipa u vrijeme Nicejskog sabora. Zapravo, neodoljivi su dokazi da je upravo u vrijeme kada je Konstantin stvorio kršćanstvo kao službenu religiju Carstva, Rim prolazio kroz poganski preporod na Vatikanskom brežuljku kao glavno pogansko svetište.
Što se tiče postupka i istine o tome što se zapravo dogodilo u Nikeji, čini se da je barem jedna kopija tih povijesnih događaja još uvijek postojala do prije nekoliko stotina godina.
Pretpostavka je da je to činjenica jer je nekoliko kršćanskih povjesničara i ličnosti spomenulo da su čitali prijepise iz Nikeje ali kako su ti ljudi bili glasni, grubi, neuki, hokus pokus trgovci, bili su teško dostojni nazivati se biskupima.
Uhićenje i prisilno odvođenje u Nikeju
Iako su ovi ključni izvorni dokumenti uništeni ili skriveni, jasno je da Konstantin nije jednostavno pozvao različite vođe religijskih kultova zajedno – naredio je njihovo uhićenje i prisilni transport na konferenciju.
Niti su se radnje vijeća bavile samo pitanjima kršćanske filozofije o tome je li Isus bio ili nije? Zapravo, vijeće je bilo odgovorno za stvaranje kršćanstva, a ne obrnuto.
Niti je rimski biskup (patrijarh) uopće postojao u to vrijeme. Opet, jedna od mnogih očitih i grotesknih prijevara Rimokatoličke crkve u proglašavanju superiornosti. Zapravo, najviši klerik u Niceji kulta povezanog s Isusom bio je Boetuzijanski patrijarh (kasnije poznat kao Istočna pravoslavna crkva).
Zbog toga do danas mnogi milijuni pravovjernih kršćana s pravom smatraju carigradskog patrijarha pravom linijom papa cijele kršćanske crkve.
Koncilski zbornik
Čini se da rad Vijeća nije dobro prošao. Uglavnom, "zatočenici" su odbijali valjano raspravljati o različitim stavovima, nego su se ponašali kao divlje životinje. Tek nakon izravne i jasne prijetnje Konstantina u posljednjih nekoliko dana Koncila, kada je preuzeo izravnu kontrolu, pojavio se bilo kakav nalog.
O pitanju je li Isus doista Sin Božji ili nije raspravljalo se, suprotno legendi. To je zato što glasovanje o tome tko će biti službeni bog "mesija" novog Svetog Rimskog Carstva nije odlučeno do kraja.
Na kraju, Isus Krist je kombinacija drevnih mitova Kelta i Azije i potpuni početak nove religije. Kako bi sakrili činjenicu da je kršćanstvo stvarno stvoreno u Nikeji, vlasti su stoljećima koristile navodnu raspravu o božanstvu kao namjerno "pogrešno usmjerenje".
Nicejsko vjerovanje
Vijeće se složilo oko jednoglasne izjave o vjeri koja je temeljna za sve kršćane pod nazivom Nicejsko vjerovanje:
Vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog.
I u jednoga Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega, rođenoga od Oca jedinorođenoga; to jest, od suštine Oca, Boga od Boga, Svjetla od Svjetla, samog Boga od samog Boga, rođenog, nestvorenog, koji je od jedne tvari s Ocem;
po kome je sve stvoreno ;
koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao i utjelovio se i postao čovjekom;
trpio je, a treći dan je uskrsnuo, uzašao na nebo;
odande će doći suditi živima i mrtvima.
I u Duhu Svetome.
Ali oni koji govore: 'Bilo je vrijeme kad ga nije bilo'; i 'Nije ga bilo prije nego što je stvoren;' i 'On je stvoren ni iz čega,' ili 'On je od druge tvari' ili 'suštine,' ili 'Sin Božji je stvoren,' ili 'promjenjiv,' ili 'promjenjiv' - osuđuju ih sveta katolička i apostolska Crkva.
Kršćanska Pasha (Uskrs)
Još jedan rezultat koncila bio je dogovor o datumu kršćanske Pashe (Pascha na grčkom; Uskrs na modernom engleskom), najvažnijeg blagdana crkvenog kalendara. Vijeće je odlučilo za slavljenje Isusa prve nedjelje nakon prvog punog mjeseca nakon proljetnog ekvinocija, neovisno o biblijskom hebrejskom kalendaru, i ovlastilo je biskupa Aleksandrije da godišnje objavi točan datum svojim kolegama biskupima.
Time je povijesni datum raspeća odvojen od 14. nisana ( Nisan) po hebrejskom kalendaru i nakon toga fiksiran kao pomični datum. Osuđeni su i izopćeni oni koji su odbili ovu jednostranu promjenu, a ipak su htjeli slaviti pravi datum Isusovog raspeća.
Namjerno krivotvorene informacije
Nažalost, izvorni carski dokumenti o ovim postupcima ukradeni su iz carskih arhiva nakon osvajanja i uništenja Konstantinopola 1096. od strane vođe rimskog kulta pape Urbana II. i vraćeni u Rim.
Kao rezultat toga, tijekom proteklih stoljeća napravljen je niz namjerno lažnih umetanja u vezi s ovim događajem - najznačajnije prijevare bile su navodna "Arijanska kontroverza" i "tri" legata iz Rima.
Krivotvorinu navodnih rimskih papinskih legata jednostavno je odbaciti na temelju nepobitnog dokaza da je Katolička crkva stvorena tek 741. godine, a rimski kult tek mnogo kasnije 846. godine. Stoga je ova informacija očito lažna.
Međutim, krivotvorine koje se tiču "Arijanske kontroverze" mnogo su značajnije jer je zapravo carsko kršćanstvo bilo temeljno arijansko, dok je heretičko sotonsko vjerovanje rimskog kulta uvijek bilo trojstveno.
Carsko kršćanstvo vjerovalo je da je Bog superioran i univerzalan, dok je Spasitelj "Hesus Krišna" - Isus Krist bio njegov jedini sin - dio jednog, ali manji od njega. Niti je bilo ikakvog spomena apstraktnog koncepta "Svetog Duha/Duha" -- namjernog lažnog umetanja koje je moglo prikriti "Duhove Božice/Demona" koji su bit duha rimskog kulta.
Kako bi se eliminirala svaka mogućnost da bi povjesničari tijekom stoljeća otkrili istinu o carskom kršćanstvu i heretičkim uvjerenjima rimskog kulta i njegovih pristaša, stvoren je koncept skupine "heretičkih" kršćana nazvanih arijanci.
Zavrsetak u komentaru nize..
) - ispunili one dvije tačke tj pohapsili i streljali onu bandu koja par vijekova čini ZLO...