Post by Stock on Oct 22, 2023 18:04:51 GMT
Prije nego što započnem priču o tome kako je ova genijalna i karizmatična osoba krenula u izgradnju vojne organizacije unutar Katoličke crkve koja bi SVIM sredstvima radila na obnovi nadmoći i autoriteta papinstva, koji je izgubljen kroz reformaciju, napravicu skok od 250 godina unaprijed u vremenu.
Godine 1772. objavljena je vrlo posebna knjiga, napisana na francuskom, koja je imala naslov "L'Art de la guerre", što znači Umijeće ratovanja. Rečeno je da je knjigu napisao kineski general po imenu Sun Tzu, koji je živio pet stotina godina prije Krista. Prevoditelj knjige bio je francuski isusovac i kineski misionar Joseph-Marie Amiot.
Ova knjiga, "Umijeće ratovanja Sun Tzu", mnogo godina kasnije postala je poznata i cijenjena u javnosti te je prevedena na mnoge jezike i od tada je uključena kao obvezna literatura za tečajeve asimetričnog ratovanja, niskofrekventnog ratovanja i subverzije u tečajevima za više časnike u vojsci i obavještajnim službama u mnogim zemljama diljem svijeta.
Da upotrijebimo jednostavnu metaforu, knjigu bismo mogli nazvati: Kung Fu majstor lukavosti u ratu.
Međutim, u vrijeme objavljivanja Umijeća ratovanja Sun Tzua, Isusovački red, koji je u godinama od svog osnutka 1534. postao iznimno moćan i stekao uporište u mnogim zemljama na svim kontinentima, postao je toliko ozloglašen jer je uništavao zemlje iznutra pljačkajući im njihovu imovinu i potičući progone, ratove i revolucije da je tijekom druge polovice 18. stoljeća bio zabranjen u zemlji za zemljom. Konačno, bio je zabranjen u osamdesetak zemalja.
Umijeće ratovanja Sun Tzu - ovaj priručnik o umijeću potkopavanja i napada na neprijateljsku organizaciju ili neprijateljsku naciju u tajnosti i ”iza ledja” - često a da neprijatelj nije ni svjestan da je napadnut - izašao je tako u vrlo pogodnom trenutku za isusovce, od kojih su sada mnogi bili prisiljeni otići u ilegalu. Ovdje su imali knjigu koja nije izgledala kao da je povezana s njihovom milicijom, već se samo činila kao povijesna knjiga o razmišljanjima drevnog kineskog generala - knjiga koja neće privući pozornost stranaca. Ovdje su imali priručnik s uputama koji bi bio izvrstan materijal za učenje novih regruta o infiltraciji, prijevari, prijevari i subverziji.
Isusovci više nisu mogli riskirati noseći sa sobom "Ratio Studiorum", "Monita Secreta" ili bilo koju drugu knjigu objavljenu po njihovom nalogu, ali naizgled nevinu knjigu "Umijeće ratovanja Sun Tzu" mogli su sigurno nositi sa sobom, kada su ozbiljno započeli svoju sve veću podzemnu aktivnost.
Započela je nova faza u borbi Katoličke crkve protiv "pogana": gerilsko ratovanje isusovačkog reda.
Nakon ovog kratkog pogleda naprijed u vrijeme isusovačkog reda, sada ćemo se vratiti u 1500-te. i Ignaciju Loyolskom.
1500-te
U maju 1521. tada gotovo tridesetogodišnji časnik Ignacije Loyolski bio je pogođen topovskom kuglom u nogu kada je, kao zapovjednik garnizona, branio španjolski grad Pamplonu od napada francuskih trupa. Noga je bila smrskana i bio je vrlo blizu smrti. Kirurzi su u ponovljenim operacijama pokušali ispraviti nogu dovoljno da ponovno može hodati. Bio je prikovan za krevet gotovo godinu dana. To se dogodilo u isto vrijeme kada je Martin Luther, koji je bio osam godina stariji, preveo Bibliju u dvorcu Wartburg u Njemačkoj, gdje je bio skriven kako bi izbjegao progon Katoličke crkve, nakon što je godinu dana prije bio ekskomuniciran.
Prikovan za krevet tijekom svog dugog oporavka u obiteljskom dvorcu u sjevernoj Španjolskoj, Ignacije Loyolski često je ležao i zurio u malu ikonu koja je predstavljala kanoniziranu Katarinu Sijensku, a zatim je pomislio i na drugu Katarinu, naime tada petnaestogodišnju Katarinu koju je planirao ozeniti i koja je bila sestra sedam godina starijeg Karla V., koji je nedavno postao ne samo kralj Španjolske, već i car cijelog Njemačko-Rimskog Carstva i koji je bio najmoćniji monarh tog vremena. Karlo V. bio je blizak prijatelj plemića Ignacija Lojolskog.
Ignacije Loyolski shvatio je da sada, kada je invalid, nikada neće ostvariti svoj san o vjenčanju s voljenom Katarinom, pa je umjesto toga počeo intenzivno maštati o kanoniziranoj Katarini Sijenskoj i o svim svecima o kojima je čitao u knjizi o živote svetaca. S vremena na vrijeme čitao je i drugu knjigu koja je bila u kući, a koja je bila o Isusovom životu. Tako je ležao iz dana u dan maštajući gotovo godinu dana, sanjareći i stvarajući duboke ideje o svecima, Mariji i Isusu.
Sve te fantazije postupno je počeo sistematizirati i slagati te je tako došao do metode vizualizacije, takozvanih DUHOVNIH VJEŽBI, po kojima je i postao poznat. Dok je bio prikovan za krevet kao rekonvalescent u obiteljskoj kući u Pirenejima, razvio je ovu vrlo učinkovitu umjetnost sugestije i vizualizacije, koja će se kasnije pokazati izuzetno korisnom u njegovoj ulozi duhovnog ratnika za Papu.
Jašući na mazgi, Ignacije Loyola krenuo je u proljeće 1522. na svoje dugo hodočašće u Jeruzalem. Poput Don Quijotea, bio je pun borbenosti i volje.
Prvo je posjetio gradić između Bilbaa i Pamplone, koji se zove Arantzazu. Tamo gore na strmoj litici franjevački red sagradio je samostan. Ondje je Ignacije cijelu noć bdio pred mračnim Gospinim kipom i zakleo joj se na poslušnost. Zatim je ponovno osedlao magarca i odjahao na istok prema Barceloni, odakle su brodovi krenuli prema Italiji, koja je bila njegovo sljedeće odredište na hodočašću u Jeruzalem.
Ali kad je stigao samo nekoliko milja od Barcelone, njegovo hodočašće u Jeruzalem je prekinuto - na cijelu godinu. Visoko u nazubljenom planinskom lancu Montserrat nalazi se benediktinski samostan Santa Maria de Montserrat poput orlovskog gnijezda. I u ovom planinskom samostanu Ignacije Loyolski je potražio kip Gospe – Crne Gospe od Montserrata, zaštitnice Katalonije – i njoj se također zakleo na poslušnost. Njegove duhovne vježbe u bdijenju pred ovom crnom Gospom morale su biti vrlo intenzivne, jer se trećeg dana dogodila zapanjujuća promjena u Ignaciju Loyolskom. Zatim je ostavio svoj mač i bodež kod Madone i otišao van i zamijenio svoju skupu odjeću s prosjakom.
Godinu koju je Ignacije Loyolski proveo ovdje i u obližnjem gradiću Manresi karakteriziraju samoobuzdavanje, dugi postovi i meditacija. Viđen je kako hoda bos, odjeven u dronjke bičući se krvav. Dugo je živio u špiljama.
Ovdje je Ignacije Loyolski stupio u kontakt s "Prosvijetljenima" (Los Alumbados), koja je bila ilegalna podzemna organizacija koja je potekla od Vitezova Templara. Ovi "Iluminati" imali su gnostički pogled na život. Ti su gnostici učili da je čovječanstvo zapravo sotonskog podrijetla.
Adam i Eva bili su potomci đavola. Čovječanstvo može postići spasenje od smrti i vječne kazne samo oslobađanjem duše od tijela za apsorpciju u čistoj svjetlosti božanstva. To se postiže povlačenjem iz senzualnog užitka i intuitivnim otkrivanjem skrivenih istina koje prenosi Kabala. Prezir gnostika prema svemu što ima veze s fizičkom stranom postojanja života doveo je do vrlo ironičnog ponašanja. Neki su živjeli u strogom celibatu jer su vjerovali da će rezultat snošaja, oplodnja, samo zatočiti više duša u fizičkim tijelima. Drugi su prakticirali neobuzdani seksualni libertinizam kako bi dokazali da su potpuno slobodni od svih fizičkih inhibicija.
Početkom proljeća 1523. Ignacije Loyola isplovio je brodom iz Barcelone u talijanski lučki grad Gaeta južno od Rima. Njegova slomljena noga dovoljno je dobro zarasla da je mogao pješačiti gotovo dvadeset milja do Rima.
U Rimu je Ignacije Loyola dobio audijenciju kod pape Adrijana VI. i njegovo dopuštenje da putuje u Jeruzalem.
Putovanje je zatim nastavljeno do Venecije, gdje je jedan podanik cara Karla V., moćnog prijatelja Ignacija Loyolskog, dogovorio sastanak s najvišim dužnosnikom u Veneciji, duždom Andreom Grittijem, koji je organizirao da Ignacije Loyolski slobodno otputuje u Jeruzalem brodom s imenom Negrona, što je bilo prikladno ime za ovog duhovnog ratnika koji se zakleo na vjernost Crnoj Madoni.
Dana 14. jula 1523. Ignacije Loyolski isplovio je s brodom Negrona iz Venecije prema lučkom gradu Haifi u Svetoj zemlji. Nakon mjesec dana, Negrona je došla na otok Cipar, gdje se Diego Manes, koji je bio zapovjednik Knights Hospitallers of St. John of Jerusalem, ukrcao na brod.
Od 1312. ovaj je red upravljao golemim bogatstvom Vitezova templara i imao je sjedište na Rodosu sve do 1522. kada su ih Turci protjerali. Nakon togaje došla naredba da se uspostavi novo sjedište na Malti. Ovdje, na putu od Cipra do Haife, Ignacije Loyola susreo je još jednu silno moćnu osobu tog vremena.
Ali za Ignacija Loyolskog je dolazak u Jeruzalem bio veliko razočarenje. Njegov fanatično ratoborni stav prema "nevjernicima" nije se dopao tamošnjem diplomatskijem franjevačkom zapovjedniku, pa je ubrzo bio prisiljen vratiti se neobavljena posla.
Ignacije Loyolski tada se odlučio školovati za svećenika. Sljedeće je godine započeo studij u Alcalá de Henares, istočno od Madrida. Sada je nastavio svoje ekstremno ponašanje s dugim postom, apstinencijom i meditacijama i sumpornim propovijedanjem na ulicama i trgovima. Priča se da je spavao direktno na podu i, odjeven u vreće, čak i zimi išao bos i molio za hranu.
Također je prakticirao svoje duhovne vježbe na ljudima koje je susretao. Kroz te spiritualne, duhovne vježbe, koje je neprestano razvijao, zadobio je gotovo hipnotičku moć nad drugima te ga je stoga ubrzo zamijetila španjolska inkvizicija i više puta internirala i ispitivala, no budući da je imao pokroviteljstvo cara i drugih moćnih prijatelja, prošao je bez većih kazni. Jednom je, međutim, proveo prilično dugo vremena u zatvoru kada je vježbao svoje vježbe na dvjema uglednim gradskim damama do te mjere da su se naposljetku obukle u dronjke i kao prosjakinje otišle na propovjedničko putovanje. Na kraju su se vratile neozlijeđene, a Ignacije Loyolski je pušten iz zatočeništva kod inkvizitora uz oštro upozorenje da prestane s propovijedanjem i duhovnim vježbama.
To je bilo nezamislivo za Ignacija Loyolskog i stoga je napustio Alcalá de Henares i umjesto toga nastavio studij u Barceloni. Ali i tamo je njegovo ekstremno ponašanje dovelo do toga da se suoči s ultimatumom te je odlučio nastaviti studirati u Parizu, gdje se nalazilo najprestižnije sveučilište tog vremena i gdje je tolerancija prema devijantima bila mnogo veća.
U Parizu je Ignacije Loyolski oko sebe okupio malu skupinu vrlo nadarenih mladića koji su studirali teologiju, od kojih su neki pripadali i vrlo moćnim obiteljima.Bili su vrlo impresionirani njegovim učenjem, ponašanjem i duhovnim vježbama, a svi su bili odjeveni u crne halje i propovijedao pokoru i poboljšanje na ulicama i trgovima.
A 1534. godine, u podzemnoj crkvenoj kapeli na Montmartreu, neki od njih – mala skupina od sedam ljudi – formirali su isusovački red. Zakleli su se na poslušnost i šutnju, a Ignacije Loyolski je na oltaru napisao IHS, koji je dio njihova znaka. Ostali su mnogo sati bez jela i pića u velikoj svečanosti u mračnoj podzemnoj kapeli.
Sljedećih su godina razradili planove, statute i strategije za svoje ratovanje protiv "nevjerničkih heretika" i uspostavili kontakte, a 1540. predstavili su svoju vojnu organizaciju papi u Rimu.
Reformacija je značila da je samo postojanje Katoličke crkve bilo snažno ugroženo. Njemačka, Poljska, Skandinavija, Engleska, Francuska - u tim zemljama protestantizam je svakim danom jačao. I također u Italiji i u mnogim drugim zemljama Katolička crkva je stalno gubila tlo pod nogama.
Kad je papa Pavao III. saznao za planove koje su Loyola i ekipa zamislili da bi Katolickoj crkvi vratili staru moc – i jos vise – uzviknuo je , “HOC EST DIGITUS DEI! ”, što znači “Ovo je prst Božji!”
Isusovački red sada je uključen u organizaciju Katoličke crkve, a Ignacije Loyolski izabran je za doživotnog generala. U godinama koje su uslijedile, general i njegovi sljedbenici dobili su gotovo nezamislivo veliku moć kroz veliki broj buli (ovo ne znam prevesti-papinske poslanice ili tako nesto -op. Stock).
Baš kao i general u knjizi "Umijeće ratovanja Sun Tzu", general isusovačkog reda dobio je potpuno odriješene ruke za djelovanje te pravo korištenja goleme infrastrukture karolinške crkve kao i potpunu neovisnost za članove isusovačkog reda od utjecaja drugih hijerarhija unutar Katoličke crkve. Isusovački red sada se izravno pokoravao papi, ali je osim toga imao pravo djelovati bez papinog odobrenja, pa čak i bez da ga je obavijestio, prema buli Injunctum nobis!
Isusovački je general tako dobio carte blanche da djeluje u potpunosti po svojoj volji, kao i pristup gigantskoj infrastrukturi te također vrlo veliku financijsku slobodu i pokriće.
U sljedećem ću dijelu objasniti kako počinje rat za uspostavljanje katoličke – što znači globalne, univerzalne – svjetske vlasti.
Tekst: Hans Dahl
Reference
• Rulers of Evil, Tupper Saussy
• The Jesuits. A complete History of Their Open and Secret Proceedings From the Foundation of the Order to the Present Time, Told to the German People, Theodor Griesing
• Codeword Barbelon: Danger in the Vatican: The Sons of Loyola and Their Plans for World Domination, P. D. Stuart
• Secret History of the Jesuits, Edmond Paris
Godine 1772. objavljena je vrlo posebna knjiga, napisana na francuskom, koja je imala naslov "L'Art de la guerre", što znači Umijeće ratovanja. Rečeno je da je knjigu napisao kineski general po imenu Sun Tzu, koji je živio pet stotina godina prije Krista. Prevoditelj knjige bio je francuski isusovac i kineski misionar Joseph-Marie Amiot.
Ova knjiga, "Umijeće ratovanja Sun Tzu", mnogo godina kasnije postala je poznata i cijenjena u javnosti te je prevedena na mnoge jezike i od tada je uključena kao obvezna literatura za tečajeve asimetričnog ratovanja, niskofrekventnog ratovanja i subverzije u tečajevima za više časnike u vojsci i obavještajnim službama u mnogim zemljama diljem svijeta.
Da upotrijebimo jednostavnu metaforu, knjigu bismo mogli nazvati: Kung Fu majstor lukavosti u ratu.
Međutim, u vrijeme objavljivanja Umijeća ratovanja Sun Tzua, Isusovački red, koji je u godinama od svog osnutka 1534. postao iznimno moćan i stekao uporište u mnogim zemljama na svim kontinentima, postao je toliko ozloglašen jer je uništavao zemlje iznutra pljačkajući im njihovu imovinu i potičući progone, ratove i revolucije da je tijekom druge polovice 18. stoljeća bio zabranjen u zemlji za zemljom. Konačno, bio je zabranjen u osamdesetak zemalja.
Umijeće ratovanja Sun Tzu - ovaj priručnik o umijeću potkopavanja i napada na neprijateljsku organizaciju ili neprijateljsku naciju u tajnosti i ”iza ledja” - često a da neprijatelj nije ni svjestan da je napadnut - izašao je tako u vrlo pogodnom trenutku za isusovce, od kojih su sada mnogi bili prisiljeni otići u ilegalu. Ovdje su imali knjigu koja nije izgledala kao da je povezana s njihovom milicijom, već se samo činila kao povijesna knjiga o razmišljanjima drevnog kineskog generala - knjiga koja neće privući pozornost stranaca. Ovdje su imali priručnik s uputama koji bi bio izvrstan materijal za učenje novih regruta o infiltraciji, prijevari, prijevari i subverziji.
Isusovci više nisu mogli riskirati noseći sa sobom "Ratio Studiorum", "Monita Secreta" ili bilo koju drugu knjigu objavljenu po njihovom nalogu, ali naizgled nevinu knjigu "Umijeće ratovanja Sun Tzu" mogli su sigurno nositi sa sobom, kada su ozbiljno započeli svoju sve veću podzemnu aktivnost.
Započela je nova faza u borbi Katoličke crkve protiv "pogana": gerilsko ratovanje isusovačkog reda.
Nakon ovog kratkog pogleda naprijed u vrijeme isusovačkog reda, sada ćemo se vratiti u 1500-te. i Ignaciju Loyolskom.
1500-te
U maju 1521. tada gotovo tridesetogodišnji časnik Ignacije Loyolski bio je pogođen topovskom kuglom u nogu kada je, kao zapovjednik garnizona, branio španjolski grad Pamplonu od napada francuskih trupa. Noga je bila smrskana i bio je vrlo blizu smrti. Kirurzi su u ponovljenim operacijama pokušali ispraviti nogu dovoljno da ponovno može hodati. Bio je prikovan za krevet gotovo godinu dana. To se dogodilo u isto vrijeme kada je Martin Luther, koji je bio osam godina stariji, preveo Bibliju u dvorcu Wartburg u Njemačkoj, gdje je bio skriven kako bi izbjegao progon Katoličke crkve, nakon što je godinu dana prije bio ekskomuniciran.
Prikovan za krevet tijekom svog dugog oporavka u obiteljskom dvorcu u sjevernoj Španjolskoj, Ignacije Loyolski često je ležao i zurio u malu ikonu koja je predstavljala kanoniziranu Katarinu Sijensku, a zatim je pomislio i na drugu Katarinu, naime tada petnaestogodišnju Katarinu koju je planirao ozeniti i koja je bila sestra sedam godina starijeg Karla V., koji je nedavno postao ne samo kralj Španjolske, već i car cijelog Njemačko-Rimskog Carstva i koji je bio najmoćniji monarh tog vremena. Karlo V. bio je blizak prijatelj plemića Ignacija Lojolskog.
Ignacije Loyolski shvatio je da sada, kada je invalid, nikada neće ostvariti svoj san o vjenčanju s voljenom Katarinom, pa je umjesto toga počeo intenzivno maštati o kanoniziranoj Katarini Sijenskoj i o svim svecima o kojima je čitao u knjizi o živote svetaca. S vremena na vrijeme čitao je i drugu knjigu koja je bila u kući, a koja je bila o Isusovom životu. Tako je ležao iz dana u dan maštajući gotovo godinu dana, sanjareći i stvarajući duboke ideje o svecima, Mariji i Isusu.
Sve te fantazije postupno je počeo sistematizirati i slagati te je tako došao do metode vizualizacije, takozvanih DUHOVNIH VJEŽBI, po kojima je i postao poznat. Dok je bio prikovan za krevet kao rekonvalescent u obiteljskoj kući u Pirenejima, razvio je ovu vrlo učinkovitu umjetnost sugestije i vizualizacije, koja će se kasnije pokazati izuzetno korisnom u njegovoj ulozi duhovnog ratnika za Papu.
Jašući na mazgi, Ignacije Loyola krenuo je u proljeće 1522. na svoje dugo hodočašće u Jeruzalem. Poput Don Quijotea, bio je pun borbenosti i volje.
Prvo je posjetio gradić između Bilbaa i Pamplone, koji se zove Arantzazu. Tamo gore na strmoj litici franjevački red sagradio je samostan. Ondje je Ignacije cijelu noć bdio pred mračnim Gospinim kipom i zakleo joj se na poslušnost. Zatim je ponovno osedlao magarca i odjahao na istok prema Barceloni, odakle su brodovi krenuli prema Italiji, koja je bila njegovo sljedeće odredište na hodočašću u Jeruzalem.
Ali kad je stigao samo nekoliko milja od Barcelone, njegovo hodočašće u Jeruzalem je prekinuto - na cijelu godinu. Visoko u nazubljenom planinskom lancu Montserrat nalazi se benediktinski samostan Santa Maria de Montserrat poput orlovskog gnijezda. I u ovom planinskom samostanu Ignacije Loyolski je potražio kip Gospe – Crne Gospe od Montserrata, zaštitnice Katalonije – i njoj se također zakleo na poslušnost. Njegove duhovne vježbe u bdijenju pred ovom crnom Gospom morale su biti vrlo intenzivne, jer se trećeg dana dogodila zapanjujuća promjena u Ignaciju Loyolskom. Zatim je ostavio svoj mač i bodež kod Madone i otišao van i zamijenio svoju skupu odjeću s prosjakom.
Godinu koju je Ignacije Loyolski proveo ovdje i u obližnjem gradiću Manresi karakteriziraju samoobuzdavanje, dugi postovi i meditacija. Viđen je kako hoda bos, odjeven u dronjke bičući se krvav. Dugo je živio u špiljama.
Ovdje je Ignacije Loyolski stupio u kontakt s "Prosvijetljenima" (Los Alumbados), koja je bila ilegalna podzemna organizacija koja je potekla od Vitezova Templara. Ovi "Iluminati" imali su gnostički pogled na život. Ti su gnostici učili da je čovječanstvo zapravo sotonskog podrijetla.
Adam i Eva bili su potomci đavola. Čovječanstvo može postići spasenje od smrti i vječne kazne samo oslobađanjem duše od tijela za apsorpciju u čistoj svjetlosti božanstva. To se postiže povlačenjem iz senzualnog užitka i intuitivnim otkrivanjem skrivenih istina koje prenosi Kabala. Prezir gnostika prema svemu što ima veze s fizičkom stranom postojanja života doveo je do vrlo ironičnog ponašanja. Neki su živjeli u strogom celibatu jer su vjerovali da će rezultat snošaja, oplodnja, samo zatočiti više duša u fizičkim tijelima. Drugi su prakticirali neobuzdani seksualni libertinizam kako bi dokazali da su potpuno slobodni od svih fizičkih inhibicija.
Početkom proljeća 1523. Ignacije Loyola isplovio je brodom iz Barcelone u talijanski lučki grad Gaeta južno od Rima. Njegova slomljena noga dovoljno je dobro zarasla da je mogao pješačiti gotovo dvadeset milja do Rima.
U Rimu je Ignacije Loyola dobio audijenciju kod pape Adrijana VI. i njegovo dopuštenje da putuje u Jeruzalem.
Putovanje je zatim nastavljeno do Venecije, gdje je jedan podanik cara Karla V., moćnog prijatelja Ignacija Loyolskog, dogovorio sastanak s najvišim dužnosnikom u Veneciji, duždom Andreom Grittijem, koji je organizirao da Ignacije Loyolski slobodno otputuje u Jeruzalem brodom s imenom Negrona, što je bilo prikladno ime za ovog duhovnog ratnika koji se zakleo na vjernost Crnoj Madoni.
Dana 14. jula 1523. Ignacije Loyolski isplovio je s brodom Negrona iz Venecije prema lučkom gradu Haifi u Svetoj zemlji. Nakon mjesec dana, Negrona je došla na otok Cipar, gdje se Diego Manes, koji je bio zapovjednik Knights Hospitallers of St. John of Jerusalem, ukrcao na brod.
Od 1312. ovaj je red upravljao golemim bogatstvom Vitezova templara i imao je sjedište na Rodosu sve do 1522. kada su ih Turci protjerali. Nakon togaje došla naredba da se uspostavi novo sjedište na Malti. Ovdje, na putu od Cipra do Haife, Ignacije Loyola susreo je još jednu silno moćnu osobu tog vremena.
Ali za Ignacija Loyolskog je dolazak u Jeruzalem bio veliko razočarenje. Njegov fanatično ratoborni stav prema "nevjernicima" nije se dopao tamošnjem diplomatskijem franjevačkom zapovjedniku, pa je ubrzo bio prisiljen vratiti se neobavljena posla.
Ignacije Loyolski tada se odlučio školovati za svećenika. Sljedeće je godine započeo studij u Alcalá de Henares, istočno od Madrida. Sada je nastavio svoje ekstremno ponašanje s dugim postom, apstinencijom i meditacijama i sumpornim propovijedanjem na ulicama i trgovima. Priča se da je spavao direktno na podu i, odjeven u vreće, čak i zimi išao bos i molio za hranu.
Također je prakticirao svoje duhovne vježbe na ljudima koje je susretao. Kroz te spiritualne, duhovne vježbe, koje je neprestano razvijao, zadobio je gotovo hipnotičku moć nad drugima te ga je stoga ubrzo zamijetila španjolska inkvizicija i više puta internirala i ispitivala, no budući da je imao pokroviteljstvo cara i drugih moćnih prijatelja, prošao je bez većih kazni. Jednom je, međutim, proveo prilično dugo vremena u zatvoru kada je vježbao svoje vježbe na dvjema uglednim gradskim damama do te mjere da su se naposljetku obukle u dronjke i kao prosjakinje otišle na propovjedničko putovanje. Na kraju su se vratile neozlijeđene, a Ignacije Loyolski je pušten iz zatočeništva kod inkvizitora uz oštro upozorenje da prestane s propovijedanjem i duhovnim vježbama.
To je bilo nezamislivo za Ignacija Loyolskog i stoga je napustio Alcalá de Henares i umjesto toga nastavio studij u Barceloni. Ali i tamo je njegovo ekstremno ponašanje dovelo do toga da se suoči s ultimatumom te je odlučio nastaviti studirati u Parizu, gdje se nalazilo najprestižnije sveučilište tog vremena i gdje je tolerancija prema devijantima bila mnogo veća.
U Parizu je Ignacije Loyolski oko sebe okupio malu skupinu vrlo nadarenih mladića koji su studirali teologiju, od kojih su neki pripadali i vrlo moćnim obiteljima.Bili su vrlo impresionirani njegovim učenjem, ponašanjem i duhovnim vježbama, a svi su bili odjeveni u crne halje i propovijedao pokoru i poboljšanje na ulicama i trgovima.
A 1534. godine, u podzemnoj crkvenoj kapeli na Montmartreu, neki od njih – mala skupina od sedam ljudi – formirali su isusovački red. Zakleli su se na poslušnost i šutnju, a Ignacije Loyolski je na oltaru napisao IHS, koji je dio njihova znaka. Ostali su mnogo sati bez jela i pića u velikoj svečanosti u mračnoj podzemnoj kapeli.
Sljedećih su godina razradili planove, statute i strategije za svoje ratovanje protiv "nevjerničkih heretika" i uspostavili kontakte, a 1540. predstavili su svoju vojnu organizaciju papi u Rimu.
Reformacija je značila da je samo postojanje Katoličke crkve bilo snažno ugroženo. Njemačka, Poljska, Skandinavija, Engleska, Francuska - u tim zemljama protestantizam je svakim danom jačao. I također u Italiji i u mnogim drugim zemljama Katolička crkva je stalno gubila tlo pod nogama.
Kad je papa Pavao III. saznao za planove koje su Loyola i ekipa zamislili da bi Katolickoj crkvi vratili staru moc – i jos vise – uzviknuo je , “HOC EST DIGITUS DEI! ”, što znači “Ovo je prst Božji!”
Isusovački red sada je uključen u organizaciju Katoličke crkve, a Ignacije Loyolski izabran je za doživotnog generala. U godinama koje su uslijedile, general i njegovi sljedbenici dobili su gotovo nezamislivo veliku moć kroz veliki broj buli (ovo ne znam prevesti-papinske poslanice ili tako nesto -op. Stock).
Baš kao i general u knjizi "Umijeće ratovanja Sun Tzu", general isusovačkog reda dobio je potpuno odriješene ruke za djelovanje te pravo korištenja goleme infrastrukture karolinške crkve kao i potpunu neovisnost za članove isusovačkog reda od utjecaja drugih hijerarhija unutar Katoličke crkve. Isusovački red sada se izravno pokoravao papi, ali je osim toga imao pravo djelovati bez papinog odobrenja, pa čak i bez da ga je obavijestio, prema buli Injunctum nobis!
Isusovački je general tako dobio carte blanche da djeluje u potpunosti po svojoj volji, kao i pristup gigantskoj infrastrukturi te također vrlo veliku financijsku slobodu i pokriće.
U sljedećem ću dijelu objasniti kako počinje rat za uspostavljanje katoličke – što znači globalne, univerzalne – svjetske vlasti.
Tekst: Hans Dahl
Reference
• Rulers of Evil, Tupper Saussy
• The Jesuits. A complete History of Their Open and Secret Proceedings From the Foundation of the Order to the Present Time, Told to the German People, Theodor Griesing
• Codeword Barbelon: Danger in the Vatican: The Sons of Loyola and Their Plans for World Domination, P. D. Stuart
• Secret History of the Jesuits, Edmond Paris
