Post by ar on Aug 3, 2024 9:07:04 GMT
Evo da se osvrnem na dio za koji smatram da je tesko razumjeti svakom tko nece dublje zaroniti u istrazivanje kronologije, (ovo nije Fomenko).
1. Svi takozvani antički autori i pisci su djelovali u renesansi, kada je postojala "moda" za apokrifne lirske i herojske pjesme u najstarijim stoljećima.
Drame, komedije, filozofska i govornička djela su dosla na red nakon toga, a poezija još kasnije.
2. Nisu postojali nikakvi drevni rukopisi, sva su djela takozvane antike došla do nas ili u rukopisima na pergamentu čija starina nikad ne seže dublje od 11. stoljeća, ili u tiskanim izdanjima 15.-18.st. stoljeća, a rukopisi od kojih je komplet napravljen netragom su negdje nestali ->
očito su uništeni od strane vlasnika nakon tiskanja novij laznih verzija.
Prema Morozovu, proučavajući povijest antičkog svijeta, uvijek ga je iznenadila tajanstvena sličnost triju razdoblja u povijesti Rimskog Carstva.
Dakle, u Italiji je iz primarne demokracije nastala vojno-monarhijska država koju su stvorila dva brata Romul i Rem.
Tada je Romul ubio brata, postao jedini vladar, priznat je za sveca, podignuti su hramovi u njegovu čast i služene su molitve.
Nakon dva i pol stoljeća postojanja, ova monarhija je pala, došlo je teško vrijeme, onda je uspostavljena republika, ali su onda na vlast došla dva suvladara i uspostavila novu monarhiju. Tada je jedan od njih - Oktavijan - ubio drugog - Antuna, bio priznat kao svetac - August i umro u slavi.
Dakle prošla su dva i pol stoljeća, došlo je vrijeme nevolja koje je zamijenilo Augustovu monarhiju, zahvatio je novi val, a dva suvladara Konstantin i Lucinije stvorili su treću monarhijsku državu koja je svoju vlast proširila na područje Balkana. Poluotok, Bliski istok, Egipat i Italiju.
I ista priča: Konstantin, koji je ubio suvladara, proglašen je svetim, služe mu se molitve, a nakon dva i pol stoljeća monarhija se raspada, a na njenom teritoriju nastaju srednjovjekovne republike i kneževine..
Morzov:
“Sve mi je to bilo potpuno neshvatljivo sve dok nisam uspio astronomski utvrditi da je evanđelski Krist bio razapet na stup 21. ožujka 386.g da je Apokalipsa napisana 30. rujna 395.g. i da se progonitelj kršćana Neron prepisuje od cara-konzula Valensa u kojoj je bilo i progona kršćana.
Ako je Neron Valens, onda svi carevi Drugog Carstva mogu imati analogije u Trećem.
A moguće je da ista ovisnost postoji i za kraljeve Prvog Carstva.
Nakon rigorozne analize izvora Morozov je došao do zaključka:
cijelo Drugo Rimsko Carstvo, na čelu s Augustom Cezarom, prepisano je iz Trećeg kraljevstva, jedinog koje je stvarno postojalo u Bizantu.
Prvo kraljevstvo Romula i Rema. , kao i biblijsko "Davidovo kraljevstvo" pokazalo se da su fatamorgane.
Zajedno s tim kraljevstvima, “cijelo kršćanstvo prva tri stoljeća naše ere i sav judaizam do rođenja Arija-Arona na kraju 3. stoljeća nove ere, logicno, nestali su iz razmatranja.
Također je postalo jasno da niti jedna od pomrčina Sunca i Mjeseca nije bila opravdana sve do kraja 3. stoljeća, a od 4. stoljeća sve su bile opravdane.
Dakle ista metoda koja je tocna od 4.st, slucajno je netocna do kraja 3.st.
Ovdje ti je odgovor za gradevine.
Ali ako nije bilo Julija Cezara, Pompeja, Kleopatre, Hanibala,
Odakle onda u Rimu antičke palače, slavoluci, kipovi, Koloseum?
Da bi dobila odgovor na ova pitanja, trebala bi se zaletjeti u vrlo "tmurni srednji vijek", o kojem se iz nekog razloga škrto piše u povijesnim knjigama.
"Za ispravno razumijevanje drevne povijesti", napisao je Morozov, "moramo se osloboditi ideje koja nam je usađena od djetinjstva da je Rimsko Carstvo proizašlo iz talijanskog Rima."
Ovaj grad, koji stoji u močvarama četrdeset kilometara od ušća u plitki Tiber, nikada se nije mogao mjeriti s Carigradom na Bosforu, koji se nalazi na obalama dvaju kontinenata i povezan pomorskim putovima s balkanskom Rumunjskom, Rumelijom, Grčkom i grčkim arhipelagom, Mala Azija, Egipat, Tunis i Južna Italija.
Carigrad, koji je sama priroda postavila u središte mediteranskog svijeta, prirodno je postao od 324. godine. e. prijestolnica Velikog Rimskog Carstva, čiji su građani sebe nazivali ne Bizantincima, ne Grcima, ne Helenima, već Romima (Romays) odnosno Rimljanima. Talijanski Rim je u to vrijeme bio trećerazredni grad, koji je imao značaj samo kao vjersko središte poput Meke ili Lhase.
No važnost ovog grada rasla je kako se kršćanstvo uobličavalo, vršeći sve veći utjecaj na politički, javni i društveni život privatni život ljudi zapadne Europe.
I već nekoliko stoljeća, glavna pozornost rimske crkve bila je usmjerena na nekoliko područja djelovanja potrebnih za prosperitet grada.
Prije svega, dramatična značajka Rima bila je u tome što se, iako je polagao duhovnu vlast nad cijelim svijetom, nije mogao obraniti čak ni od sitnih susjeda.
A stalna briga rimskih pontifeksa, a potom i papa, bila je potraga za moćnim svjetovnim pokroviteljima. Nadalje, prosperitet grada i crkve ovisio je o priljevu hodočasnika, za što je bilo potrebno pod svaku cijenu stvoriti i stalno održavati ugled i slavu grada: privlačenjem svih vrsta relikvija i relikvija, izgradnjom raskošnih palača. i hramovima, održavajući masovne procesije, zabavu i spektakle, šireći informacije o nekadašnjoj moći i slavi grada Rima.
Zajedno, svi ovi događaji pripremili su pozornicu za jednu od najvećih prijevara u povijesti.
Evo nekoliko primjera. Gregorovius je najautoritativniji povjesničar za povijest srednjovjekovnog Rima.
On je toliko prožet ideologijom veličine starog Rima da, opisujući veličanstvene strukture, palače i zgrade, u njima vidi samo blijede privide onoga što je bilo na njihovim mjestima u antici.
Dakle, gledajući slavni Panteon, izgrađen pod Pontifex Bonifacije IV u 608-615, on ne zaboravlja napomenuti da je napušteni poganski hram stajao na ovom mjestu mnogo stoljeća, sve dok Bonifacije IV nije sagradio hram na njegovim ruševinama.
Ovdje se nalazi čuveni vodovod koji su navodno "sagradili rimski robovi". Proradio je pod pontifeksom Adrijanom I. (772.-795.), ali Grigorovius opet nije propustio podsjetiti: vodovod je “obnovio” tek Adrijan.
Postavlja se pitanje na čemu su se temeljili takvi kategorički amandmani?
Da bi odgovorio na ovo pitanje, Morozov je proučavao dva najstarija vodiča za Rim, od kojih su svi kasniji autori prepisali, i došao do zaključka da se ti radovi temelje samo na neozbiljnosti autora. “Spomenici koji se sada smatraju klasičnima često su označeni imenima crkava za koje se sada smatra da su izgrađene kao da su na ruševinama tih spomenika.”
Godine 1300. Bonifacije VIII održao je poznato hodočasničko slavlje u Rimu u čast dolaska 14. stoljeća; papinska je bula obećala potpuni oprost svima koji su posjetili bazilike Petra i Pavla – a očekivao se da će priljev hodočasnika biti bez presedana.
Za ovu proslavu, prema Morozovu, izgrađen je poznati Koloseum. „Nehotice pada na pamet da je takva zgrada izvorno podignuta za neki izniman turnir u slavu "Madone".
Cijeli njegov aparat prilagođen je tome, a izvještaji o njegovoj legendarnoj prošlosti kasne.
Usput, kako napominje Morozov, gladijator u prijevodu na ruski znači "nosač mača" ...
U najranijim dokumentima rimskog Senata, koji datiraju iz 12. stoljeća, Morozov je pronašao podatke o davanju u zakup poznatih navodno antičkih stupova Trajana i Antonina, kao i Titovog luka.
Iz tih je dokumenata bilo jasno da su ove građevine svojim vlasnicima donosile neku vrstu prihoda, a ako je tako, onda su legende o njihovom drevnom podrijetlu mogle biti sastavljene u sebične svrhe.
Moguće je da vlasnici ovih građevina nisu uvijek mogli odoljeti iskušenju te su tijekom restauracija i popravaka napravili natpise kako bi dokazali starinu građevine i podrijetlo obitelji.
Zatim, u XII. stoljeću, u Rimu su se pojavile i počele cvjetati obitelji umjetnika i kipara. “Smješteni u svojim osamljenim radionicama”, napisao je Morozov, “usred buke i katastrofa međusobnih ratova, stvorili su svu klasičnu skulpturu, budući da su se gotovo svi pape, bez iznimke, već pobrinuli za ukrašavanje crkava i palača kipovima, uključujući i Vatikan. .”
Morozov odgovara i na pitanje o podrijetlu rimskih ruševina, koje su ljubitelji i štovatelji antike smatrali nepobitnim dokazom postojanja starog Rima.
U stvarnosti, to su tragovi žestoke borbe za vlast između pristaša papa - gvelfa i njihovih protivnika gibelina u XII-XV stoljeću. Jednom se ispostavilo da je izvjesni Brancaleone bio na čelu gibelina, koji je naredio uništenje dvoraca i palača gvelfa. "Iskopali su bazu, podupirući toranj drvenim nosačima", napisao je očevidac, "zatim su ih zapalili i toranj je pao" ... Tako su u mnogim gradovima Italije, uključujući Rim, uništeni deseci luksuznih zgrada , čiji su ostaci kasnije predstavljeni kao antička ruševina...
1. Svi takozvani antički autori i pisci su djelovali u renesansi, kada je postojala "moda" za apokrifne lirske i herojske pjesme u najstarijim stoljećima.
Drame, komedije, filozofska i govornička djela su dosla na red nakon toga, a poezija još kasnije.
2. Nisu postojali nikakvi drevni rukopisi, sva su djela takozvane antike došla do nas ili u rukopisima na pergamentu čija starina nikad ne seže dublje od 11. stoljeća, ili u tiskanim izdanjima 15.-18.st. stoljeća, a rukopisi od kojih je komplet napravljen netragom su negdje nestali ->
očito su uništeni od strane vlasnika nakon tiskanja novij laznih verzija.
Prema Morozovu, proučavajući povijest antičkog svijeta, uvijek ga je iznenadila tajanstvena sličnost triju razdoblja u povijesti Rimskog Carstva.
Dakle, u Italiji je iz primarne demokracije nastala vojno-monarhijska država koju su stvorila dva brata Romul i Rem.
Tada je Romul ubio brata, postao jedini vladar, priznat je za sveca, podignuti su hramovi u njegovu čast i služene su molitve.
Nakon dva i pol stoljeća postojanja, ova monarhija je pala, došlo je teško vrijeme, onda je uspostavljena republika, ali su onda na vlast došla dva suvladara i uspostavila novu monarhiju. Tada je jedan od njih - Oktavijan - ubio drugog - Antuna, bio priznat kao svetac - August i umro u slavi.
Dakle prošla su dva i pol stoljeća, došlo je vrijeme nevolja koje je zamijenilo Augustovu monarhiju, zahvatio je novi val, a dva suvladara Konstantin i Lucinije stvorili su treću monarhijsku državu koja je svoju vlast proširila na područje Balkana. Poluotok, Bliski istok, Egipat i Italiju.
I ista priča: Konstantin, koji je ubio suvladara, proglašen je svetim, služe mu se molitve, a nakon dva i pol stoljeća monarhija se raspada, a na njenom teritoriju nastaju srednjovjekovne republike i kneževine..
Morzov:
“Sve mi je to bilo potpuno neshvatljivo sve dok nisam uspio astronomski utvrditi da je evanđelski Krist bio razapet na stup 21. ožujka 386.g da je Apokalipsa napisana 30. rujna 395.g. i da se progonitelj kršćana Neron prepisuje od cara-konzula Valensa u kojoj je bilo i progona kršćana.
Ako je Neron Valens, onda svi carevi Drugog Carstva mogu imati analogije u Trećem.
A moguće je da ista ovisnost postoji i za kraljeve Prvog Carstva.
Nakon rigorozne analize izvora Morozov je došao do zaključka:
cijelo Drugo Rimsko Carstvo, na čelu s Augustom Cezarom, prepisano je iz Trećeg kraljevstva, jedinog koje je stvarno postojalo u Bizantu.
Prvo kraljevstvo Romula i Rema. , kao i biblijsko "Davidovo kraljevstvo" pokazalo se da su fatamorgane.
Zajedno s tim kraljevstvima, “cijelo kršćanstvo prva tri stoljeća naše ere i sav judaizam do rođenja Arija-Arona na kraju 3. stoljeća nove ere, logicno, nestali su iz razmatranja.
Također je postalo jasno da niti jedna od pomrčina Sunca i Mjeseca nije bila opravdana sve do kraja 3. stoljeća, a od 4. stoljeća sve su bile opravdane.
Dakle ista metoda koja je tocna od 4.st, slucajno je netocna do kraja 3.st.
Ovdje ti je odgovor za gradevine.
Ali ako nije bilo Julija Cezara, Pompeja, Kleopatre, Hanibala,
Odakle onda u Rimu antičke palače, slavoluci, kipovi, Koloseum?
Da bi dobila odgovor na ova pitanja, trebala bi se zaletjeti u vrlo "tmurni srednji vijek", o kojem se iz nekog razloga škrto piše u povijesnim knjigama.
"Za ispravno razumijevanje drevne povijesti", napisao je Morozov, "moramo se osloboditi ideje koja nam je usađena od djetinjstva da je Rimsko Carstvo proizašlo iz talijanskog Rima."
Ovaj grad, koji stoji u močvarama četrdeset kilometara od ušća u plitki Tiber, nikada se nije mogao mjeriti s Carigradom na Bosforu, koji se nalazi na obalama dvaju kontinenata i povezan pomorskim putovima s balkanskom Rumunjskom, Rumelijom, Grčkom i grčkim arhipelagom, Mala Azija, Egipat, Tunis i Južna Italija.
Carigrad, koji je sama priroda postavila u središte mediteranskog svijeta, prirodno je postao od 324. godine. e. prijestolnica Velikog Rimskog Carstva, čiji su građani sebe nazivali ne Bizantincima, ne Grcima, ne Helenima, već Romima (Romays) odnosno Rimljanima. Talijanski Rim je u to vrijeme bio trećerazredni grad, koji je imao značaj samo kao vjersko središte poput Meke ili Lhase.
No važnost ovog grada rasla je kako se kršćanstvo uobličavalo, vršeći sve veći utjecaj na politički, javni i društveni život privatni život ljudi zapadne Europe.
I već nekoliko stoljeća, glavna pozornost rimske crkve bila je usmjerena na nekoliko područja djelovanja potrebnih za prosperitet grada.
Prije svega, dramatična značajka Rima bila je u tome što se, iako je polagao duhovnu vlast nad cijelim svijetom, nije mogao obraniti čak ni od sitnih susjeda.
A stalna briga rimskih pontifeksa, a potom i papa, bila je potraga za moćnim svjetovnim pokroviteljima. Nadalje, prosperitet grada i crkve ovisio je o priljevu hodočasnika, za što je bilo potrebno pod svaku cijenu stvoriti i stalno održavati ugled i slavu grada: privlačenjem svih vrsta relikvija i relikvija, izgradnjom raskošnih palača. i hramovima, održavajući masovne procesije, zabavu i spektakle, šireći informacije o nekadašnjoj moći i slavi grada Rima.
Zajedno, svi ovi događaji pripremili su pozornicu za jednu od najvećih prijevara u povijesti.
Evo nekoliko primjera. Gregorovius je najautoritativniji povjesničar za povijest srednjovjekovnog Rima.
On je toliko prožet ideologijom veličine starog Rima da, opisujući veličanstvene strukture, palače i zgrade, u njima vidi samo blijede privide onoga što je bilo na njihovim mjestima u antici.
Dakle, gledajući slavni Panteon, izgrađen pod Pontifex Bonifacije IV u 608-615, on ne zaboravlja napomenuti da je napušteni poganski hram stajao na ovom mjestu mnogo stoljeća, sve dok Bonifacije IV nije sagradio hram na njegovim ruševinama.
Ovdje se nalazi čuveni vodovod koji su navodno "sagradili rimski robovi". Proradio je pod pontifeksom Adrijanom I. (772.-795.), ali Grigorovius opet nije propustio podsjetiti: vodovod je “obnovio” tek Adrijan.
Postavlja se pitanje na čemu su se temeljili takvi kategorički amandmani?
Da bi odgovorio na ovo pitanje, Morozov je proučavao dva najstarija vodiča za Rim, od kojih su svi kasniji autori prepisali, i došao do zaključka da se ti radovi temelje samo na neozbiljnosti autora. “Spomenici koji se sada smatraju klasičnima često su označeni imenima crkava za koje se sada smatra da su izgrađene kao da su na ruševinama tih spomenika.”
Godine 1300. Bonifacije VIII održao je poznato hodočasničko slavlje u Rimu u čast dolaska 14. stoljeća; papinska je bula obećala potpuni oprost svima koji su posjetili bazilike Petra i Pavla – a očekivao se da će priljev hodočasnika biti bez presedana.
Za ovu proslavu, prema Morozovu, izgrađen je poznati Koloseum. „Nehotice pada na pamet da je takva zgrada izvorno podignuta za neki izniman turnir u slavu "Madone".
Cijeli njegov aparat prilagođen je tome, a izvještaji o njegovoj legendarnoj prošlosti kasne.
Usput, kako napominje Morozov, gladijator u prijevodu na ruski znači "nosač mača" ...
U najranijim dokumentima rimskog Senata, koji datiraju iz 12. stoljeća, Morozov je pronašao podatke o davanju u zakup poznatih navodno antičkih stupova Trajana i Antonina, kao i Titovog luka.
Iz tih je dokumenata bilo jasno da su ove građevine svojim vlasnicima donosile neku vrstu prihoda, a ako je tako, onda su legende o njihovom drevnom podrijetlu mogle biti sastavljene u sebične svrhe.
Moguće je da vlasnici ovih građevina nisu uvijek mogli odoljeti iskušenju te su tijekom restauracija i popravaka napravili natpise kako bi dokazali starinu građevine i podrijetlo obitelji.
Zatim, u XII. stoljeću, u Rimu su se pojavile i počele cvjetati obitelji umjetnika i kipara. “Smješteni u svojim osamljenim radionicama”, napisao je Morozov, “usred buke i katastrofa međusobnih ratova, stvorili su svu klasičnu skulpturu, budući da su se gotovo svi pape, bez iznimke, već pobrinuli za ukrašavanje crkava i palača kipovima, uključujući i Vatikan. .”
Morozov odgovara i na pitanje o podrijetlu rimskih ruševina, koje su ljubitelji i štovatelji antike smatrali nepobitnim dokazom postojanja starog Rima.
U stvarnosti, to su tragovi žestoke borbe za vlast između pristaša papa - gvelfa i njihovih protivnika gibelina u XII-XV stoljeću. Jednom se ispostavilo da je izvjesni Brancaleone bio na čelu gibelina, koji je naredio uništenje dvoraca i palača gvelfa. "Iskopali su bazu, podupirući toranj drvenim nosačima", napisao je očevidac, "zatim su ih zapalili i toranj je pao" ... Tako su u mnogim gradovima Italije, uključujući Rim, uništeni deseci luksuznih zgrada , čiji su ostaci kasnije predstavljeni kao antička ruševina...
.... Mislim... OOOKKeeej 🤣
