Zašto se razlikujemo?

Tamo, na onim pjesmama, često koristim riječi „rijeka“ i „duša“ da bi sebi, a i onoj osobi koja zaluta tamo i posluša cijelu stvar, prikazao neki tok mog rasudjivanja.
Neko moje vidjenje ili razmišljanje.

U jednoj od njih, u prepjevu Modre rijeke Maka Dizdara, upustio sam se u nezahvalno tumačenje njegovih misli, nezadovoljan tumačenjima kritičara, gdje se velika većina njih složila da pjeva o smrti i „prelasku preko rijeke“.
Evo samo jedan citat koji oslikava to tumačenje…

„Simbol rijeke posve je ostavljen čitatelju da se rastumači, ali nesumnjivo navodi na prolaznost života ili granicu između ovoga i zagrobnog života. Iako se lako naslućuju što “modra rijeka” predstavlja, teško je pronaći pravu riječ koja će to do kraja definirati.“

A evo cijela pjesma, pa pokušajte sami izvući poentu, ili što bi rekli, naravoučenije…

Nikto ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano

iza gore iza dola
iza sedam iza osam

i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih

preko gloga preko drače
preko žege preko stege

preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset

i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače

gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga

i još huđe i još luđe
iza uma iza boga

ima jedna modra rijeka
široka je duboka je

sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest

o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna

ima jedna modra rijeka

ima jedna modra rijeka –
valja nama preko rijeke

Mak, koliko sam upoznat, nikada nije napisao niti retka o „šta je pisao želio da kaže“.
A kako me zanimao Makov životopis, razmišljajući iz ugla nekoga ko je imao drugačije vidjenje svijeta oko sebe, a Mak je to definitivno imao, dao sam moje vidjenje Modre rijeke.

Preduga je i široka
Mračna tmurna i duboka

Laž u kojoj ljude guše
Varaju i kradu duše

Zatiru bez traga nestaju
Kao da nikad nismo postojali

I živili u ljubavi
Čistog srca Svijetom hodili

I nekad davno
Bogu bili mili

Kako, kao što rekoh, Mak nikada nije sam izjavio (bar ja nisam našao taj njegov text) o čemu se, u stvari, tu radi… šta je ta Modra rijeka gdje „valja nama preko rijeke“, dam si slobodu da one „učene kritičare“, svete ljude filozofskih fakulteta (ako i to imaju), one „autoritete“ koji su se, najčešće sami (a uz pomoć „struktura“) postavili na pijedestal mudrosti, odjebem i dam svoje vidjenje.

Nekome će se, možda, svidjeti. Nekome neće.
Ali ja sam stisn`o prdu i progovorio o VLASTITOM VIDJENJU.

I eto…ovaj „kratki“ uvod i samoreklama me dovede do onoga što, u stvari želim rasvjetliti ovdje, jer ne razumijem, pa se nadam da ćete mi pomoći u tome.

Ukratko…zašto velika većina ljudi prihvata „autoritete“ kao neka Bogom dana bića i bespogovorno im vjeruju u njihovim tumačenjima…bilo čega?
Od religije do nauke.
Pa čak i poziva u rat. Gdje će oni koji sljede jedne „autoritete“, ubijati one koje sljede druge „autoritete“.

Prvo…ne razmišljaju od kuda se pojaviše ti „autoriteti“
Drugo…ne razmišljaju od kuda tim „autoritetima“ te njihove „vizije i znanja“
Treće…ne razmišljaju ko je „autoritete“ proglasio „autoritetima“

Eto, samo ta tri, na prvi pogled, jednostavna pitanja u meni stvaraju potrebu za pričom.
Jer razmišljam o njima.

Ali…
Kreneš li u objašnjavanje sa nekim ko je zatrovan „autoritetima“, ponudiš li neku drugu verziju, neko drugo vidjenje bivaš dočekan kao…u najmanju ruku, neprijatelj.
A najčešće glupan.
I tako se prema tebi i ophode izbjegavajući „zadanu temu“ i bježeći od nje kao vrag od krsta, najčešće pokušavajući te „napraviti budalom“.
Čak ne trebaš ni počinjati sa nekom drugom verzijom. Ponekad je dovoljno samo postaviti pitanje na koje ne znaju odgovor, a što ih čini bjesnima, jer, eto…oni su završili velike škole i sami su sebi dali titulu „autoriteta“.
A ne znaju odgovor "iz njihove struke".

Mali primjer iz stvarnog života…
Zadesim se u društvu arhitekata i uhvatim priliku da ih pitam o gradjevinama Svjetskih izložbi s kraja 19.vijeka i početkom 20og…zašto su onakva remek djela srušena?
I pokažem im SLIKE i FOTOGRAFIJE…

Prvo me iznenadilo da o tim gradjevinama nemaju pojma, što je jedna od njih i priznala.
Ali tu je bio i nadobudni sveznalica koji je ciničkim tonom udario po meni pitanjem…

-Ti sigurno imaš neku svoju verziju…
-Ne, nemam, jer ne znam. Nisam završio arhitekturu. Moja struka je logika, pa sam mislio da ti koji si završio arhitekturu imaš odgovor na arhitektonsko pitanje. Logika, zar ne?

Ova što zna da ne zna je samo prokomentarisala – interesantno…
Kako me žena počela lupati nogom ispod stola, jer zna da ću, bez pardona, napraviti pizdariju sa ovakvim tipovima, pustio sam da priča ode na uzgoj krompira u Zimbabweu.

Nisam siguran da je samo taj jebeni ego razlog njihovih strahova od drugačijeg vidjenja.
Još nešto tu nedostaje…

Možda ona druga riječ sa početka ovog texta…duša?
Možda im nije uključena…ako je uopšte imaju?

Nastaviću drugom zgodom...odo pokositi travu...

Edit...
Nisam ni vidio da kiša romindja.
Taman da potkuham hljeb.
Po ženinom receptu.